Zlatna igra srebrnih Kauboja: zašto nam je teško prihvatiti srebro kao uspjeh?

Često se sportaši osvajači srebrnih medalja susreću s paradoksom: umjesto da budu presretni što su svojim nastupom bili bolji od gotovo svih ostalih natjecatelja, nađu se u situaciji gdje se sebi i drugima opravdavaju zašto nisu osvojili zlato.

Da paradoks bude još veći, ta situacija ne vrijedi za osvajače brončanih medalja koji su najčešće sasvim zadovoljni svojim plasmanom na natjecanju.

Zašto je tako?

Ovaj fenomen dobro je opisan u psihologiji. Ljudima nisu toliko važni objektivni pokazatelji uspjeha koliko im je važna subjektivna procjena vlastitog uspjeha. Primjerice, možda ćete biti zadovoljni svojom plaćom sve dok ne saznate da vaš kolega zarađuje više od vas. Također, taj isti kolega (premda ima veću plaću od vas) možda neće biti zadovoljan svojom plaćom u usporedbi s nekim trećim. Dakle, (ne)zadovoljstvo plaćom u ovom konkretnom slučaju nije stvar iznosa plaće, već subjektivnog doživljaja zbog uspoređivanja s kolegama koji zarađuju više.

Socijalna usporedba prema gore

Ovaj fenomen u psihologiji zove se socijalna usporedba prema gore. U sportu je naročito vidljiv kod osvajača srebrnih medalja koji su „za dlaku“ mogli osvojiti zlato.

Naravno da je osvajanje medalje pokazatelj velikog uspjeha u sportu, a uvriježeno mišljenje je da su najsretniji osvajači zlatnih medalja, potom oni koji su osvojili srebrne medalje, a tek onda osvajači brončanih medalja. Međutim, u istraživanju koje su napravili Medvec, Madey i Gilovich 1995. godine, pokazalo se da su, suprotno uvriježenom mišljenju, najsretniji osvajači zlata, potom bronce, a tek onda osvajači srebrne medalje!

Dodatno su ovo pitanje istražili i psiholozi Matsumoto i Willingham. U njihovom je istraživanju pokazano da su facijalne ekspresije osvajača srebrnih medalja sličnije onima natjecatelja koji su završili na petom mjestu u istom natjecanju.

To donekle možemo objasniti i činjenicom da su osvajači srebrnih medalja u zadnjem susretu iskusili poraz, dok su osvajači brončanih medalja natjecanje završili s pobjedom, izbjegavši vraćanje kući bez osvojene medalje.

„Mogli smo, samo da smo…“

Kada se uspoređujemo s nekim i vrednujemo svoj uspjeh, često si postavljamo pitanje „što sam mogao bolje“. U sportu je to pogotovo vidljivo nakon uzbudljivih i dramatičnih utakmica kao što je bila ona na Europskom prvenstvu u rukometu gdje je reprezentacija Hrvatske u samom finalu za dva gola izgubila od Španjolske.

Naime, u svojim osvrtima i komentarima, osvajači srebrnih medalja često idu u smjeru izražavanja žaljenja i iznošenja vlastitih interpretacija gdje je možda u ključnom trenutku „zapelo“. Često čujemo rečenice poput: „Mogli smo osvojiti zlato, samo da smo uspjeli obraniti ključni gol, okrenuti utakmicu u svoju korist…“.

Prema komentarima na društvenim mrežama, izgleda da isto to rade i navijači koji su naročito za vrijeme natjecanja emocionalno veoma vezani uz svoju momčad.

Rukometaši su osvojili srebro – možemo biti ponosni!

Ovakav način „što je moglo biti“ razmišljanja zapravo je veoma logičan, budući da ljudi žele razumjeti svoje odluke i rezultate istih, pa s obzirom na to razmišljaju kako se situacija mogla rasplesti u drugačijem smjeru.

Slična stvar se događa i s navijačima, koji se poistovjećuju s grupom, odnosno momčadi koju prate i podržavaju. Moguće je, stoga, pretpostaviti da iz te pozicije proizlazi razočarenje dijela navijača srebrnom medaljom koju su Kauboji osvojili na Europskom prvenstvu. Premda bi ti isti navijači vjerojatno prije početka natjecanja s ushitom potpisali njeno osvajanje.

No, bez obzira na prvotno razočarenje, kada su se emocije smirile, a stvari sagledale iz racionalne perspektive, srebrna medalja je uspjeh na koji svi možemo biti ponosni, što se i vidjelo na dočeku srebrnih rukometaša na glavnom zagrebačkom trgu.