Psihijatar, psiholog i psihoterapeut: kada i kome se treba javiti?

Pri nošenju sa psihičkim smetnjama i životnim poteškoćama ljudi se (pre)često oslanjaju isključivo na sebe. Ponešto je bolja situacija kad ljudi potraže pomoć i podršku bliskih osoba. No, zbog prisutne stigme vezane za traženje stručne pomoći, mnogi se ustručavaju obratiti stručnjaku psihičkog zdravlja. Poduzimanje tog koraka dodatno otežava manjak informacija o tome kojem se stručnjaku zapravo trebamo obratiti za podršku pri nošenju sa smetnjama koje doživljavamo.

Odgađanje traženja pomoći može dovesti do pogoršanja simptoma te u konačnici rezultirati duljim tretmanom. Zato je cilj ovog članka objasniti sličnosti i razlike između psihologa, psihijatra i psihoterapeuta te pojasniti kojem bi se stručnjaku bilo najkorisnije obratiti u određenim okolnostima. Područja djelovanja stručnjaka psihičkog zdravlja u mnogome se preklapaju, ali svaka struka ipak ima svoje specifičnosti.

Psihijatar

Psihijatri su liječnici koji su se, po završetku medicinskog fakulteta, specijalizirali za psihijatriju, granu medicine koja se bavi proučavanjem, dijagnozom i liječenjem psihičkih bolesti. U radu koriste medicinski model koji je najviše usmjeren na tjelesne aspekte bolesti tako da detaljno poznaju anatomiju i funkcije mozga te fiziološke procese u čovjeku. Oni poznaju biološke uzroke psihičkih smetnji i djelovanje pojedinih lijekova na različite organske sustave te mogu procijeniti kakav bi tretman mogao biti koristan za pojedinu osobu. Također znaju koje tjelesne bolesti ili disfunkcije mogu uzrokovati slične simptome i mogu preporučiti dodatne pretrage kako bi se utvrdilo postoji li sumnja na takav uzrok smetnji. Zbog toga psihijatri mogu dijagnosticirati psihičke poremećaje i bolesti te prepisivati lijekove potrebne za njihov tretman.

U praksi se psihijatri najčešće bave tretmanom psihičkih smetnji pomoću lijekova te liječenjem psihičkih bolesti i poremećaja – dakle, usmjereni su na osobe koje imaju trajnije teškoće psihičkog zdravlja. Osobe koje su u psihijatrijskom tretmanu najčešće dolaze na kontrolu svakih nekoliko mjeseci. Psihijatru je važno znati kako djeluju lijekovi koje je prepisao, pa će na kontroli najčešće s pacijentom raspraviti o simptomima koje trenutno doživljava, kako su se oni promijenili otkako je počeo uzimati lijekove, kao i o tome kako podnosi lijek. Temeljem tih informacija će preporučiti oblik daljnje terapije. Razgovor sa psihijatrom najčešće traje kratko, u pravilu 15 do 20 minuta, a njegov cilj nije savjetovanje ili psihoterapija, već praćenje učinka lijekova.

Psihijatri u pravilu rade u bolnicama i privatnim klinikama. U bolnicama najčešće rade sa psiholozima i brojnim drugim strukama kako bi se pacijentima pristupilo sveobuhvatno i kako bi im se omogućio što cjelovitiji oporavak.

Mnogi se psihijatri dodatno educiraju u nekim psihoterapijskim pravcima, pa tada mogu djelovati i kao psihoterapeuti, odnosno provoditi psihološko savjetovanje i psihoterapiju.

Psiholog

Psiholozi završavaju studij psihologije na kojem stječu znanja o psihičkim procesima i ljudskom ponašanju općenito. Psihologija je primjenjiva na različita područja života, pa psiholozi tako mogu raditi u školama, tvrtkama, industriji, forenzici, sportu… Drugim riječima, ne moraju se uopće baviti psihičkim smetnjama ni individualnim radom s ljudima, iako na studiju uče o simptomima i dijagnostici psihičkih teškoća. Područje psihologije koje se bavi psihičkim teškoćama, njihovom dijagnostikom i tretmanom naziva se klinička psihologija.

U Zagrebu postoji specijalistički studij kliničke psihologije koji psihologe osposobljava za rad u bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama te za otvaranje vlastite kliničke prakse (istu kvalifikaciju psiholozi mogu steći i nakon pet godina rada u području kliničke psihologije). Psiholozi promatraju psihičke teškoće kroz biopsihosocijalni model koji kao moguće uzroke teškoća uključuje različite biološke, psihološke i društvene faktore, dok u tretmanu teškoća koriste različite psihološke tehnike (prvenstveno temeljene na razgovoru) i znanja koja su stekli na fakultetu te dodatnim edukacijama. Psiholozi bez dodatne edukacije mogu provoditi kratkoročne savjetodavne razgovore, ali da bi mogli provoditi psihoterapiju, moraju završiti edukaciju iz nekog od psihoterapijskih pravaca. Psiholozi ne mogu prepisivati lijekove jer nisu liječnici.

Ključna vještina i alat psihologa je psihologijsko testiranje. To je skup metoda za procjenu osobina, sposobnosti i vještina osobe, a ponekad i njenog doživljavanja, mišljenja i ponašanja. Psihologijsko testiranje ne mogu provoditi psihijatri niti psihoterapeuti (koji nisu psiholozi). Svrha testiranja nije uvijek otkriti ima li osoba psihičke smetnje – testiranje se provodi i, primjerice, u selekciji zaposlenika gdje psihologe često zanimaju osobine ličnosti kandidata te kako bi se mogao uklopiti u tvrtku. Psiholozi koji rade u bolnicama surađuju sa psihijatrima primjenjujući i interpretirajući psihologijske upitnike i testove koji psihijatru olakšavaju postavljanje dijagnoze, čime omogućuju kvalitetniju pomoć pacijentu.

Psihoterapeut

Psihoterapeut je osoba koja je završila (u pravilu petogodišnju) edukaciju iz nekog psihoterapijskog pravca. Najpoznatiji i najzastupljeniji psihoterapijski pravci su kognitivno-bihevioralna terapija (KBT), gestalt terapija, psihoanaliza, analitička psihoterapija, transakcijska analiza, tjelesno orijentirana psihoterapija, shema terapija itd. Pravci se međusobno razlikuju po teorijskom okviru i pristupu radu, a svima im je zajednička težnja da se klijentu omogući bolji uvid u sebe samoga te da mu se pomogne da promijeni obrasce mišljenja, ponašanja i doživljavanja koji mu izazivaju patnju. Psihoterapeuti su najčešće psiholozi, ali psihoterapijsku edukaciju mogu završiti i osobe drugih struka poput psihijatara, socijalnih radnika, edukacijskih rehabilitatora ili socijalnih pedagoga, pa i niz drugih nepomagačkih struka – uz prethodnu edukaciju iz propedeutike psihoterapije, odnosno stjecanje onih psihologijskih znanja koja nisu stekli na matičnom studiju.

Psihoterapeuti provode psihološko savjetovanje i psihoterapiju. Savjetovanje se odnosi na kraću podršku u nošenju s trenutnim životnim teškoćama, prilagodbom na promjene ili prolaznim psihičkim smetnjama, dok je psihoterapija dugotrajniji proces usmjeren na postizanje promjena u ličnosti ili nošenje sa simptomima psihičkog poremećaja ili bolesti. Savjetodavni i psihoterapijski susreti traju 45 do 60 minuta i u pravilu se održavaju jednom tjedno, a broj susreta koji je potreban za postizanje promjene ovisi o konkretnoj teškoći s kojom se klijent suočava. Primjerice, za tretman fobije može biti dovoljno jedan do pet psihoterapijskih susreta. U praksi je ponekad teško razlučiti gdje završava savjetovanje, a počinje psihoterapija, zbog čega se nerijetko dogodi da klijenti počnu dolaziti terapeutu zbog neke konkretne životne teškoće, a nastave dolaziti i nakon što tu teškoću razriješe jer požele raditi na nekim drugim svojim aspektima. Rad sa psihoterapeutom u pravilu je dugoročniji od rada sa psihijatrom jer psihoterapija uključuje rad na emocijama, međuljudskim odnosima, identitetu, motivaciji i slično.

Kada se kome javiti?

Važno je naglasiti da podrška stručnjaka psihičkog zdravlja nije namijenjena samo osobama koje imaju psihički poremećaj ili bolest, već može biti korisna i ljudima koji doživljavaju prolazne psihičke smetnje ili uopće ne doživljavaju smetnje, već samo žele raditi na sebi te postati svoja zadovoljnija i otpornija verzija. U konačnici je važnije potražiti pomoć ako osjetite da vam je potrebna, nego da se obratite „točnom“ stručnjaku – stručnjaci psihičkog zdravlja moći će prepoznati ako i kada vas trebaju uputiti nekom drugom.

Biranje najboljeg oblika podrške za pojedinu osobu može biti zahtjevno jer ne postoji univerzalno rješenje – neke će osobe biti u tretmanu psihofarmacima i neće doživjeti poboljšanje dok ne krenu na psihoterapiju, dok nekima psihoterapija neće pomoći, a onda lijekovi hoće. U praksi je tretman psihičkih poremećaja i bolesti najbolji kad uključuje kombinaciju lijekova i psihoterapije, a kod osoba kojima nije dijagnosticiran poremećaj ili bolest, sama psihoterapija može dovesti do poboljšanja. Za tretman psihičkih poremećaja i bolesti koji imaju snažnu biološku osnovu, poput shizofrenije, bipolarnog afektivnog poremećaja, a često i depresije, uzimanje lijekova često je nužno jer bez njih osoba često nema kapaciteta kvalitetno sudjelovati u psihoterapiji. Lijekovi se propisuju osobama koje imaju značajne poteškoće u funkcioniranju i/ili izražene fizičke simptome, ali odluka o tome hoćete li ih uzimati u konačnici je na vama. Psihijatri, uz tretman lijekovima, često preporučuju i psihoterapiju, dok psihoterapeuti mogu svojim klijentima preporučiti da se jave i psihijatru zbog procjene potrebe za uzimanjem lijekova ili radi dobivanja službene dijagnoze koja vam može biti potrebna iz pravnih ili drugih razloga.

Za kraj bismo naglasili kako je u procesu pronalaska prave pomoći za sebe (ili za bližnje) važno imati strpljenja i ne odustati ako naiđete na prepreke jer zaslužujete biti bolje i brinuti se za svoje psihičko zdravlje. Ako vas zanima više o ovoj temi ili trebate pomoć u biranju adekvatne podrške za sebe, potičemo vas da nam se javite na savjet@kakosi.hr.

Izvor: Udruga „Kako si?“