Zašto je tako teško biti doista svoj?

Okruženi smo porukama “samo budi svoj(a)”. Bi li nam trebale tolike radionice i knjige da je biti svoj “samo”? Čak i ako se trudimo “biti svoji”, koje “svoji” bismo izabrali? Ono koje pokazujemo inače pred društvom, ono koje smo sami sa sobom, ili neko treće? Autentičnost ipak nije tako jednostavna.

Koliko god to možda htjeli, ipak ćemo jedan dio sebe prikriti kako bismo ostavili bolji dojam. No, autentičnost je puno širi pojam od “prilagođavanja ponašanja”. S obzirom da smo društvena bića koja žele biti prihvaćena te da podliježemo društvenim normama, ne možemo govoriti o apsolutnoj autentičnosti. Više je riječ o tome u kojem postotku jesmo ili nismo autentični.

Riječ autentično znači izvorno. Budući da smo od malih nogu odgajani u određenoj kulturi te da nas roditelji “moduliraju” u smjeru kojeg smatraju ispravnim tijekom odrastanja zapravo “odlutamo” od svoje izvornosti.

Jesmo li odgajani da budemo autentični?

Jedan od sinonima autentičnosti je integritet. Integritet bi u odgojnom smislu značio da roditelji uvažavaju dijete i da prema tome odabiru način na koji će odbiti neki djetetov prijedlog, a da pritom ne povrijede dijete.

Koliko puta ste kao dijete čuli “Ne može jer sam ja tako rekao/-la“? Kako bismo pokazali da smo dobro dijete, izabrali smo poslušati svoje roditelje i onda kada nam se to ponašanje nije svidjelo. Tu smo napravili prvi korak u odmicanju od sebe. Tih koraka s vremenom se nakupi toliko, da više ne pronalazimo put do sebe. Kad malo odrastemo dođemo u osnovnu školu gdje želimo biti prihvaćeni od vršnjaka. Tako prilagođavamo svoje interese, stavove i želje njihovima. Podsjetite se samo koliko se srednjoškolaca oblači isto. To je sve razvojno normalno.

No, u jednom trenutku života potrebno je skupiti hrabrosti i izabrati “svoju odjeću” makar se ona ne stapala s većinom.

Zašto je autentičnost “zahtjevna”?

Autentičnost u širem pogledu ne odnosi se samo na ponašanja koja biramo. O tome su promišljali već i stari filozofi te prvi psihoterapeuti. Ono što je bilo u fokusu njihova rada jesu pitanja osobne odgovornosti, karaktera, smisla života te pravog ili lažnog ja.

Kao slovo na papiru sve se teorijski čini vrlo jasno i nedvojbeno. Moramo osluškivati sebe, slijediti ona pravila koja su usklađena s našim normama i biti dobro sami sa sobom. Kratko i jasno. Zašto se onda toliko govori o autentičnosti? Odakle onda toliko nesretnih, izgubljenih ljudi? Gdje je točno problem s tom autentičnošću?

Za početak, prvi aspekt autentičnosti je samopoimanje. To znači da znamo zašto radimo nešto na određeni način, prepoznajemo vlastite osjećaje, sposobnosti i preferencije. Uči li nas to netko? Preostaje nam raditi na sebi u odrasloj dobi kako bismo upoznali sebe.

Osim toga, izdvojila bih dva ključna problema: strah od osude (pritom spomenimo i hrabrost) te preuzimanje osobne odgovornosti.

Strah od osude

Autentičnost je izrazito zahtjevna jer jedan sluga ne može služiti dva gospodara – moramo birati želimo li udovoljiti sebi ili svojoj okolini? Jer, nekad se u životu nađemo u tim ili-ili situacijama. Jako je važno da razumijemo zašto tako ljudi odabiru.

Biramo ono za što vjerujemo da će nam donijeti bolje osjećaje (vlastite vrijednosti, zadovoljstva, prihvaćenosti…). Ako procjenjujem vlastitu vrijednost kroz vanjsko odobravanje, onda ću prije potisnuti vlastite želje (ne biti autentična), nego izgubiti osjećaj vrijednosti.

Hrabrost

Društvena smo bića i prema tome nam je vrlo važno da budemo prihvaćeni. Pripadanje je jedna od urođenih ljudskih potreba. Ta je potreba toliko snažna da smo nekada spremni odreći se autentičnosti kako bismo bili prihvaćeni. Tako biramo ona ponašanja, misli i stavove za koje vjerujemo da će biti bolje prihvaćeni od zajednice.

S obzirom na to, možemo vidjeti kolika je zapravo hrabrost potrebna kako bismo izabrali drugačije, kako bismo ostali autentični makar to značilo da ćemo naići na negodovanje i neodobravanje.

Osobna odgovornost

Drugi važan razlog zašto autentičnost nije tako jednostavna je zbog težine odgovornosti. Naime, lako je reći da smo odgovorni za vlastiti život kada “teče med i mlijeko”. No, puno je zahtjevnije preuzeti istu tu odgovornost kad nismo zadovoljni situacijom u kojoj jesmo.

Ako smo krojači svoje sreće, onda smo i krojači svoje nesreće. To ne znači da smo “krivi” za sve ružne i teške situacije koje se u životu dogode. Ali jesmo odgovorni kako ćemo se s njima nositi.

Nesavršenost

Tu dolazimo do važnog dijela autentičnosti. Biti autentičan znači i prihvatiti svoju nesavršenost i ranjivost. Prihvatiti da imamo mane i da ne donosimo uvijek najbolje izbore. I, ono najvažnije, ne se zbog toga kriviti.

Nije tako jednostavno suočiti se sa spoznajom da naša istinska priroda uključuje i neke ne baš lijepe karakteristike, npr. sebičnost ili lijenost. Sve tvoje snage, i slabosti, i ono između – si ti. I za kraj, važno je naglasiti da autentičnost nije nešto što ili jesi ili nisi. Nije nešto što imaš ili nemaš. To je vježba – svjesni izbori kako želimo živjeti. Autentičnost je nešto što stalno iznova činiš.