Koronavirus ili potres: što nas više plaši?

Kognitivna disonanca događa se kad nam se u glavi sudaraju dvije međusobno suprotne misli. I kako sad tu zaključiti što je opasnije – potres ili korona?

U svim psihološkim preporukama za suočavanje sa situacijama visoke razine stresa kao što su pandemija koronavirusa, prirodne nepogode i/ili bilo koja osobna tragedija, jedna od prvih stvari koju ćete doznati jest da je strah prirodna i normalna reakcija na izvanrednu situaciju koja ima svoju zaštitnu funkciju. Rekla bih da je većina nas, na ovaj ili onaj način, to dobrano osvijestila – neki ranije kroz neki svoj postepeni proces, a neki sada na „ubrzanom tečaju” zvanom „život u izvanrednim okolnostima”.

Ono što je proteklih tjedana posebno privlačilo pažnju jest to što je Stručni stožer uporno pozivao ljude da zbog straha izazvanog potresom ne zaborave preporuke vezane uz koronavirus. Unatoč tome što su u tim upozorenjima vrlo dosljedni, događa se da još uvijek velik broj ljudi više strahuje od potresa negoli od koronavirusa. Kako to? Naizgled djeluje vrlo nelogično, no sa psihološkog aspekta nije neočekivano.

O čemu je riječ?

U ljudskoj je prirodi da smo mi naprosto više osjetljiviji na vanjsku sliku i demonstraciju neke osobe ili situacije, negoli na njezine suštinske osobine. Osjetljiviji smo na stupanj nelagode negoli stvarne opasnosti. Ljudsko tijelo na stres koji je intenzivan i kratkotrajan ima glasnije i jasnije alarme negoli kod intenzitetom blažeg, ali dugotrajnijeg stresa.

Isto tako, često smo pomalo kratkovidni, pa smo osjetljiviji na direktne, neposredne, negoli na odgođene/dugoročne posljedice nekog postupka, odnosno situacije. Još kad se ti osnovni principi (i još neki sitni sa strane) ujedine, možemo dobiti ubitačnu kombinaciju! I zato, velik broj ljudi u potresom pogođenim područjima trenutno ima veliku dilemu  – što je opasnije: potres ili korona?  A neki, zbog okupiranosti potresom, zanemaruju preporuke vezano uz koronu.

Sukob apstraktnog i konkretnog doživljaja

Doživjeli smo da nam se svijet ljulja pod nogama, zidovi lelujaju pred očima kao neka amorfna masa, većina je pomislila kako postoji mogućnost da će se sve oko nas srušiti, bojali smo se za svoj život i živote bližnjih. Samo smo htjeli izaći na otvoreno, na sigurno. Kratko nakon toga bili smo suočeni s prizorima porušenih zgrada i kuća, zatrpanih automobila, vijestima o poginulima. Sve su to vrlo konkretni pokazatelji i dokazi opasnosti kojoj smo bili izloženi, nema tu apstrakcije, sve je vrlo konkretno, opipljivo i daje nam izravan uvid u to da nismo sigurni. Oko toga da je potres vrlo opasan, nemamo dileme, slike su nam brzinom munje upisane u kolektivnu svijest! Korona je, s druge strane, za većinu nas još uvijek prilično apstraktna, pa ako vi ili vaši članovi obitelji nisu bili teže ili teško oboljeli, izravne su posljedice izostale.

Mala digresija, osobno me ta ovisnost o materijalizaciji neke opasnosti uvijek ispočetka fascinira – većina onkoloških pacijenata i njihova okolina posebno osjetljivo reagira na npr. gubitak kose kod kemoterapije iako je on, u pravilu, privremeno stanje. S druge strane, oni, u pravilu, prije gubitka kose imaju vrlo detaljne informacije o bolesti i riziku koje ona predstavlja za unutarnje organe koji su puno važniji od kose, ali su nevidljivi oku. Stoga je i svijest o ranjivosti osobe koja boluje od „nevidljivog” karcinoma manja. Osim toga, kosa može ponovo narasti, a unutarnji organi – ne. Slično je sa zgradama i ljudima: kuću možete ponovo izgraditi, a vratiti ljudski život – ne! S tim bi svaka analiza trebala započeti i završiti.

Često brkamo stupanj nelagode i stvarne opasnosti

U toj zbrci, lako prečacem dođemo do zaključka da je stupanj opasnosti proporcionalan stupnju nelagode i/ili trenutne boli. To može, a ne mora biti točno. Grč u mišiću može boljeti kao sam vrag, a većinom je bezopasan, dok veći broj smrtonosnih bolesti dugo uopće ne boli, a kad počne boljeti, može biti kasno.

Potresi su ekstremno neugodni, u materijalnom smislu razorni, izgubljeno je nekoliko života što je nenadoknadiva šteta, više ljudi je doživjelo povrede od kojih se oporavljaju, puno je onih koji su sad u velikom strahu od eventualnog novog, jakog potresa… Bilanca je strašna, ali ipak znatno manja od onoga kako je moglo biti i toga bi se trebalo sjetiti ako nas počne hvatati strah ili panika od  novog potresa.  Pokušaji umirenja djeteta, sebe ili nekog drugog uputama tipa: „Ne brini, sve će biti u redu!”, „Osjećam da će biti dobro!”, „Statistike kažu….”„Samo se opusti.” i sl. neće uroditi plodom. Ako, kojim slučajem, i uspiju kratkoročno umiriti osobu, vrlo brzo će se sudariti s onime što nam je servirala realnost, a to je da se priroda nema namjeru rukovoditi za našim osjećajima, željama i sličnim. A to koliko je nešto statistički vjerojatno, u konačnici nas ne zanima previše, zanima nas kakav je naš osobni ishod.

Što možemo ili ne možemo učiniti

Zlu ne trebalo, ono što nam može pomoći u trenutcima straha ili panike u slučaju novog potresa jest da sebi kažemo: „Ovo je zastrašujuće i neugodno, ali ne mora značiti da sam u životnoj opasnosti. Na prijašnje potrese nismo bili spremni, pa smo se snašli. Djeluje kao čitava vječnost, ali i ovo će prestati. Kad prestane, najvažnije je da što brže i sigurnije izađemo.” Na praktičnoj razini je važno da unaprijed pripremimo ono što nam treba za brzu reakciju u slučaju novog potresa (ruksak s dokumentima, rezervnom odjećom, vodom, hranom koja nije kvarljiva i osnovnim higijenskim potrepštinama), da prođemo popis stvari koje treba napraviti prije izlaska iz stana (zatvoriti vodu, plin,..). Prođite proces izlaska iz stana u glavi nekoliko puta, da ga se lakše sjetite ako za tim bude potrebe i ako vas uhvati panika. Hoće li se jači potres ponoviti ili ne, seizmologija nam još uvijek ne može reći. Možda će vam ta  priprema zatrebati, a možda i neće. To ne možemo znati. Što bi se reklo, budi spreman na najgore i nadaj se najboljem. Sada smo kao pojedinci i kao društvo pripremljeniji, logistika za suočavanje s potresom je u stanju pune pripravnosti i tu trenutno više nemamo puno za napraviti. 

Ali vezano za koronu – imamo i moramo. Ne dopustimo da nas pretjerana briga i pretpostavke oko stvari za koje ne znamo hoće li se ponoviti i kada preplave, blokiraju i onesposobe za reakciju na one stvari za koje sa sigurnošću znamo da će se dogoditi. Kao što sam već rekla, novog velikog potresa možda bude, a možda i ne, a korone – sigurno da! Naše mogućnosti djelovanja na koronu su puno veće od onih na potres. Kao što je Stožer za civilnu zaštitu višekratno upozoravao, posljedice ne činjenja onog što možemo učiniti vezano uz koronu mogu biti gore od posljedica potresa.

Izvorno je članak objavljen na stranicama Poliklinike AVIVA.