Prihvatiti sebe u dobru i zlu: samoprihvaćanjem do većeg životnog zadovoljstva
Za razliku od samopouzdanja koje se više odnosi na osjećaj da nešto možemo napraviti jer tako procjenjujemo vlastite sposobnosti, samoprihvaćanje je u većoj mjeri povezano s generalnom percepcijom životnog zadovoljstva i dobrobiti
Osobe koje se procjenjuju sretnima i zadovoljnima u životu, često su one koje prihvaćaju sebe. Koje znaju u čemu su dobre, a u čemu nisu dobre i – OK su s tim. Samoprihvaćanje bismo, dakle, mogli definirati kao prihvaćanje sebe kroz prizmu svih svojih atributa, koji prvenstveno uključuju prihvaćanje vlastitog tijela, povjerenje u vlastite sposobnosti, ali i zaštitne mehanizme od negativnih kritika (to znači da osoba u uobičajenim okolnostima ne smatra da je drugi negativno procjenjuju).
Krhki poput finog porculana: dobre i loše strane emocionalne osjetljivosti
Nitko od nas nije savršen i svi imamo područja u kojima možemo napredovati. Osobe koje prihvaćaju sebe prihvatit će i ovu činjenicu. No, osobe s niskim razinama samoprihvaćanja svaku svoju „manu“ sagledavat će kroz ogromno povećalo i sami sebi predstavljati najgoreg kritičara.
Samoprihvaćanje = samopouzdanje?
Iako se čini da su ova dva koncepta jednaka, u stvari je riječ o dva različita mehanizma. Samopouzdanje se više odnosi na osjećaj da nešto možemo napraviti, koji proizlazi iz procjene vlastitih sposobnosti za obavljanje različitih zadataka, dok je samoprihvaćanje u većoj mjeri povezano s generalnom percepcijom životnog zadovoljstva i dobrobiti.
Uzroci vlastitog neprihvaćanja
Različite su teorije i pristupi u objašnjavanju zašto netko može imati teškoće u samoprihvaćanju, no najraširenija je ona koja govori o učenju u ranom djetinjstvu. Kada smo mali, svijet uvelike spoznajemo i dajemo mu značenje kroz prizmu onoga što govore i kako se ponašaju odrasli, uglavnom naši roditelji. Ako roditeljima manjka empatije ili šalju djetetu pretjerane kritike, tada postoji velika vjerojatnost da će dijete te negativne poruke o sebi internalizirati i, nakon nekog vremena, u njih povjerovati.
Na ovim porukama se u odrasloj dobi itekako može raditi u okviru psihoterapije, mogu se postepeno oljuštiti slojevi onoga što smo čuli od drugih i u što smo povjerovali, čime se možemo približiti realističnijoj slici sebe.
Kako promijeniti kut gledanja?
Psihoterapija je vrlo snažan alat koji može pomoći u preradi bolnih iskustava i uvjerenja. S terapeutom se polako i s puno povjerenja i uvažavanja, u sigurnom okruženju osoba može susresti sa svojim unutarnjim kritičarem kao (mogućim) prvim korakom psihoterapijskog rada.
Time se postiže samoregulacija emocija, gdje, umjesto da se krivimo zbog vlastitih „nedostataka“:
- propitujemo taj destruktivni unutarnji narativ,
- propitujemo u čemu nam pomaže, u čemu odmaže,
- kako možemo „preuokviriti“ kut gledanja, što nam je prihvatljivo.
Tako nas se, korak po korak, vodi ka promatranju sebe kao kompleksnog bića koje je istovremeno i povezano s okolinom koja ga okružuje, ali i odvojeno od nje. Odvojeno u smislu da ne ovisimo o vanjskim faktorima kao „mjernim jedinicama“ za vlastito samoprihvaćanje. Vanjski faktori ovdje mogu biti, primjerice, nametnuti ideali ljepote, financije, uvjerenja i očekivanja okoline itd.
Povezanost s okolinom odnosi se na bliske i autentične odnose s drugima koji se mogu razvijati kroz povezanost s pojedincima, ali i sa zajednicom, kroz volontiranje, grupe podrške, hobije koji uključuju druge i slično.
4 pametna načina da povećate svoju psihološku otpornost
Vrijeme za nama donijelo nam je stres i traume a mnogima je trebala i psihološka pomoć. Sada je došao...
SAZNAJTE VIŠEPomoć mindfulnessa
Zaključno, neka znanstvena istraživanja pokazala su da prakse mindfulnessa mogu pomoći u procesu učenja samoprihvaćanja. Promatranje svojih (neugodnih) emocija kao prolaznih unutrašnjih stanja i iskazivanje znatiželje prema njima, radije nego li njihove „osude“, može dovesti do veće razine samoprihvaćanja.