Preuokviravanje: Kako prepričati svoje životne priče na nov način?

Životno iskustvo je puno više od zbroja pojedinačnih događaja u našemu životu. Kao što, po gestaltističkom načelu zatvorenosti, imamo potrebu popuniti praznine na slici kako bi se dobila cjelina (pogledajte sliku), tako i u životu imamo potrebu našim iskustvima dati cjelovitost i smisao. Želimo ispričati priču.

Gestaltističko načelo zatvaranja (Foto: Shutterstock)

Jer, ljudi sami sebe poimaju i na temelju životnih priča koje pričaju. To ne čudi s obzirom na prirodnu ljudsku potrebu za objašnjavanjem, davanjem smisla određenim (ponekad kaotičnim) iskustvima.

Pričanje priča, prema evolucijskim psiholozima, adaptivno je ponašanje koje se pojavilo prije više od 40 000 godina, a zadržalo se do danas.

Je li čaša polu-prazna?

Priča o čaši koja, ovisno o promatraču, može biti polu-puna ili polu-prazna izvrstan je primjer kako ljudi kreiraju svoja iskustva, a time i svoja uvjerenja. Primjerice, propala ljubavna veza nekima će značiti ultimativno razočarenje u ljubav, a drugima priliku za novi početak obogaćen još jednim iskustvom.

Pričanje nove priče u psihologiji i psihoterapiji naziva se preuokviravanje. To znači promatranje istih životnih situacija na drugačiji, pozitivniji način.

U mogućnosti preuokviravanja leži velika moć, a ujedno i potreba da pridamo (pozitivno) značenje našoj prošlosti, ma kako ona teška bila. Iz prošlih događaja stvaramo svoj identitet, koji onda značajno utječe na neke buduće događaje. Stoga, jako je važno koje priče o sebi pričamo, s kim se poistovjećujemo.

To nam pokazuje i istraživanje psihologa na Sveučilištu u Virginiji. Ono je pokazalo kako jednostavnim preuokviravanjem našeg iskustva možemo uvelike doprinijeti ne samo sebi, već i široj društvenoj zajednici.

Moć preuokviravanja

Psiholozi su pozitivne aspekte preuokviravanja dokazali provodeći jednostavni eksperiment. Ispitali su uvjerenja ekonomski ugroženije skupine studenata sa spomenutog sveučilišta, te su otkrili kako oni „dijele“ zajedničku priču o neuspjehu, opisujući svoju budućnost negativistički na temelju svog nižeg ekonomskog statusa.

U istraživanju su psiholozi otkrili kako studenti koriste rečenice poput:  „Previše smo različiti od djece bogataša – nikad ih nećemo dostići. Vjerojatno nismo niti dovoljno pametni da to učinimo“. Potom su toj skupini studenata istraživači dali da pogledaju profesionalno režiranu reportažu u kojoj se navodi kako mnogo studenata upisuje fakultet s mišlju da tamo ne pripadaju ili da nisu dovoljno pametni. Međutim, nakon nekoliko mjeseci, većina njih, uz podršku fakulteta i predan rad, ipak uspješno polaže godinu.

Nakon videa, istraživači su pratili uspjeh grupe studenata kojoj je bila prikazana reportaža. Uočili su kako su u veoma kratkom roku postigli značajan napredak u akademskom uspjehu, ali i samopouzdanju, za razliku od drugih studenata s ekonomski nižim statusom kojima reportaža nije bila prikazana.

Kako preuokviriti sjećanja?

Prema psihoterapeutu Ernestu Rossiju, pamćenje ne funkcionira kao magnetofon pomoću kojeg mi jednostavno i točno reproduciramo ono što smo naučili. Pamćenje je subjektivno i podložno promjeni.

Drugim riječima, ono nije fotografija, češće je ono impresionistička slika. Stoga, premda ne možemo promijeniti činjenice koje su se dogodile u prošlosti – možemo im pridati novo značenje. Prihvatiti činjenice, učiti iz pogrešaka, nastaviti dalje, utjelovljujući drugačiju, hrabriju, napredniju verziju svoje priče – sebe.