Post-traumatski stresni poremećaj: daleko više od „običnog“ stresa

Post-traumatski stresni poremećaj (PTSP) je mentalno stanje koje se može razviti u osobe koja je bila izložena ili je svjedočila nekom traumatizirajućem događaju. Trauma je nesvakodnevni događaj iznimno prijeteće ili katastrofične naravi koji uključuje ozbiljnu prijetnju sigurnosti pojedinca ili bliskih mu ljudi. Javlja se u svim dobnim skupinama, uključujući i djecu i adolescente.

Širok raspon „okidača“

Raspon traumatskih situacija koje mogu dovesti do PTSP-a vrlo je velik – od naglih promjena načina života i socijalne situacije (rastave, selidbe, gubitci bližnjih), nesreća, različitih oblika nasilja (obiteljsko, vršnjačko, seksualno, oružani napadi) do prirodnih katastrofa kao što su potresi i pandemije.

Nakon takvog doživljaja većina ljudi ima neku psihičku reakciju kao što je sveprožimajuća uznemirenost, teškoće sa zadržavanjem pažnje, ponekad i nesposobnost shvaćanja situacije, no ti simptomi obično prolaze za nekoliko sati ili dana. U slučaju da simptomi traju duže od mjesec dana i kompromitiraju svakodnevno funkcioniranje, može se postaviti dijagnoza PTSP-a.

Obilježja PTSP-a

Glavna karakteristika PTSP-a je povezanost s traumatskim događajem, a za postavljanje dijagnoze ravnamo se prema nekoliko kriterija:

• ponavljano proživljavanje traume kroz nametljiva sjećanja, snove, osjećaj ponovnog proživljavanja situacije (‘flashback’, halucinacije), stres u situacijama koje podsjećaju na taj događaj,
• izbjegavanje svega što podsjeća na traumu – misli, osjećaja, razgovora, mjesta, aktivnosti, osoba, uz posljedičan osjećaj odvojenosti od drugih i smanjenu osjećajnost,
• simptomi pojačane pobuđenosti – pretjerana reaktivnost na iznenadne podražaje, razdražljivost, teškoće s koncentracijom, otežano usnivanje i/ili održavanje sna,
• trajanje smetnji dulje od mjesec dana,
• simptomi otežavaju socijalno, radno ili drugo funkcioniranje.

Iskustvo dugotrajne ili ponavljane traume, primjerice, otmica i mučenje, svjedočenje obiteljskom nasilju, tjelesno, emocionalno ili seksualno zlostavljanje, odrastanje sa skrbnicima koji su zastrašujući, nepredvidivi, odnosno dugotrajno iskustvo zanemarivanja, može dovesti do razvoja dodatnih simptoma ili ponašanja u smislu teškoća u reguliranju emocija i kontroli impulsa, potisnute ljutnje, osjećaja bezvrijednosti, krivnje i srama, teškoća u odnosima, nepovjerenja prema svijetu, osjećaja odvojenosti od vlastitog tijela ili života (tzv. disocijacija, derealizacija i depersonalizacija) i nekih tjelesnih teškoća. Tada govorimo o kompleksnom PTSP-u (cPTSP).

Postavljanje dijagnoze i liječenje

Postavljanje dijagnoze PTSP-a nije uvijek jednostavno s obzirom na to da se pojedini simptomi mogu preklapati s drugim psihijatrijskim stanjima, a u 80% slučajeva udružen je s najmanje jednim psihičkim poremećajem – najčešće depresijom, anksioznim stanjima, ovisnostima o alkoholu i/ili drugim psihoaktivnim tvarima, te poremećajima ličnosti.

Prilikom postavljanja dijagnoze važna je procjena traumatske situacije, detaljni psihijatrijski pregled, psihologijsko testiranje te funkcionalna procjena (dosadašnje liječenje i procjena funkcionalnog oštećenja osobe). Liječenje se sastoji od edukacije i psihosocijalne podrške, psihoterapijskih metoda, a prema potrebi uvode se i lijekovi. Jedna od najučinkovitijih terapija pokazala se kognitivno-bihevioralna terapija fokusirana na traumu (CBT-T).

Optimizam kao štit

Hoće li se poremećaj razviti ovisi o karakteristikama stresnog događaja, načinu reagiranja na ranije stresne situacije, ličnosti, tjelesnim i genetskim čimbenicima i podršci okoline. Pod većim rizikom su zatvorenije osobe sklone potiskivanju osjećaja, zabrinutosti i anksioznosti. 

S druge strane, optimizam se je pokazao kao zaštitni čimbenik. Optimistični ljudi nevolje lakše gledaju kao izazov što se povezuje sa sposobnosti pozitivne interpretacije, prilagodbe i suočavanja (otpornost). Stresovi se doživljavaju kao podložni promjeni, a promjene vide kao normalan dio života i prilika za osobni razvoj.

Simptomi PTSP-a mogu utjecati na obiteljski život i narušiti odnose s prijateljima i kolegama, no PTSP može se liječiti pa ne bi trebalo oklijevati potražiti stručnu pomoć kako bi se čim prije postavila ispravna dijagnoza te započelo odgovarajuće liječenje. Sve je više dokaza da se kod osoba s akutnom reakcijom na stres i onih s ranim razvojem simptoma, može ranim intervencijama čak i smanjiti daljnji rizik razvoja PTSP-a.