Ljudsko ponašanje pod povećalom znanosti: 3 eksperimenta o ljudskoj psihi

Ljudska psiha iznimno je složena. Nebrojeno je psiholoških istraživanja napravljeno kako bi se pružio bolji uvid u ljudsko ponašanje, misli, osjećaje, motivaciju, odnosno, kako bi se produbilo temeljno razumijevanje psihologije.

Među različitim istraživanjima, posebice se ističu eksperimentalna istraživanja. Neka od njih ostavila su dubok trag u razumijevanju psiholoških fenomena. Jednako tako, mnoga od njih se danas, zbog kršenja etičkih načela u provođenju samih eksperimenata, nisu u mogućnosti replicirati.

Niže navodimo samo neke od spomenutih poznatih eksperimenata.

Studija s lutkom Bobo, 1961

Albert Bandura, jedan od najutjecajnijih psihologa 20. stoljeća, u poznatom eksperimentu s Bobo lutkom uspio je dokazati kako djeca lako uče promatranjem ponašanja odraslih, odnosno uče po modelu.

Bandura je svoje istraživanje proveo koristeći veliku lutku na napuhavanje u obliku čunja kojom je htio provjeriti uče li djeca agresivno ponašanje pukim promatranjem odraslih kako to čine. Slavni psiholog i njegovi kolege eksperiment su proveli na 36 dječaka i 36 djevojčica uzrasta između 3 i 6 godina.

Djecu su podijelili u tri skupine: prva skupina promatrala je odrasle kako se agresivno ponašaju prema lutki, tuku je ili bacaju u zrak. Druga skupina promatrala je odrasle kako se igraju s Bobo lutkom na neagresivne načine, dok je trećoj skupini djece samo pokazana lutka, bez intervencije odraslih. Tada se djeci omogućilo da se poigraju s različitim igračkama.

Rezultat istraživanja bio je jasan: djeca koja su gledala agresivno ponašanje značajno su se češće upuštala u agresivne igre, pa čak i doslovno imitirala agresivna ponašanja prema lutki od one djece koja takva ponašanja nisu gledala. Zanimljivo, djevojčice su bile više fizički agresivne prema igračkama kada su promatrale muškarca kako se agresivno odnosi prema lutki, a više verbalno agresivne kada su gledale žensku osobu jednako nepoželjnog ponašanja.

Dakle, djeca itekako promatraju vas i vaše ponašanje, iako možda mislite da su „premala da shvate“. Ovaj eksperiment pokazuje nam kako je važno svojim ponašanjem biti primjer djeci, budući da se učenje odvija kroz interakciju s drugim ljudima, najčešće roditeljima, učiteljima i ostalim odraslima u koje se djeca ugledaju.

Naučena bespomoćnost, 1965

Još jedan istaknuti psiholog, Martin Seligman u poznatom (i okrutnom) eksperimentu na psima, dokazao je fenomen naučene bespomoćnosti. U spomenutom eksperimentu, Seligman je psima u kavezu davao elektrošokove. Isprva su psi pokušavali pobjeći iz kaveza, izbjeći bolne elektrošokove.

Međutim, izlaza nije bilo, jer su se elektrošokovi nastavljali u nepredvidivim razmacima, bez obzira na pokušaje pasa da se oslobode. Naposljetku, psi su odustali, legli i bespomoćno cvilili svaki put kada bi se dogodio elektrošok.

Da stvar bude još gora, pse su potom stavili u novu situaciju, u kojoj im je bila pružena mogućnost izbjegavanja elektrošoka i bijega, međutim, oni se nisu opirali. Nisu pokušavali pobjeći. Naučili su kako će svaka akcija rezultirati neuspjehom – iskazivali su bespomoćnost.

Martin Seligman i njegovi kolege zaključili su da ljudi ispoljavaju jednako ponašanje, naučenu bespomoćnost, u brojnim situacijama. Ako se osoba stalno susreće s „kaznom“ (primjerice društvenim neodobravanjem, osudom okoline), bez obzira što činila da tu kaznu spriječi, nakon nekog vremena, utvrdio je Seligman, osoba će se početi ponašati na sličan način kao i psi u eksperimentu – prestat će se truditi, jednostavno će odustati.

Ova spoznaja uvelike je pomogla psiholozima u razumijevanju brojnih teškoća s kojima se ljudi susreću, a naročito je bacila novo svjetlo na razumijevanje depresivnih simptoma.

Eksperiment s praznovjernim golubovima, 1948

Burrhus Frederic Skinner, slavni bihevioralni psiholog, koji je svoju filozofiju opisao kao „radikalni biheviorizam“, u jednom od svojih poznatih istraživanja naučio je golubove da se ponašaju – praznovjerno.

Skinner je zaključio da se životinje ponašaju na čudan i repetitivan način kada im se po slučaju dodjeljuju nagrade i kazne. „Čudnim ponašanjem“ opisao je pokret sličan plesu, vrtnju u krug i zabacivanje glave. Skinner je ova ponašanja nazvao praznovjernim ritualima. Ova čudnovata ponašanja nisu prestajala čak ni kada očigledno golubovima nisu donosila nikakve rezultate – nakon njih nije uslijedila nagrada hranom. Poznati psiholog tvrdio je da se slično ponašanje događa i kod ljudi koji također prakticiraju praznovjerne rituale, primjerice, oblačenje određene odjeće u važnim situacijama, izbjegavanje pukotina na pločniku i sličnog, često uvjereni kako upravo ta ponašanja donose željeni ishod u nekim važnim životnim situacijama.