Partnersko nasilje: zašto je važno ne stigmatizirati žrtve?
Osim što svjedočimo poražavajućim statistikama vezanim uz nasilje u vezama/obitelji, zastrašuje sklonost društva da osuđuje žrtve nasilja, ne pokazuje razumijevanje ili da nasilje ne prijavljuje
Prije nekoliko dana, 25. studenog, obilježen je Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Ipak, gotovo svakodnevno u medijima možemo čitati o brojnim slučajevima upravo takve vrste nasilja. Prema statistici objavljenoj na web stranici Sigurno mjesto, a prema podacima policije, broj žena ubijenih godišnje u Hrvatskoj iznosi između zabrinjavajućih 22 i 45. Njihovi sadašnji ili bivši partneri ili supruzi počinitelji su zločina u 20 do čak 65 posto slučajeva. Svake godine broj žrtava nasilja u obitelji iznosi između 14 500 i 22 200, od čega je postotak žena između 64 do 71 posto.
Uz ove zabrinjavajuće brojke, također je zabrinjavajuća i činjenica da u društvu još uvijek postoji velika stigmatizacija žrtve nasilja. Jedan primjer takve stigmatizacije jest i pitanje kako to da žrtva nije otišla ako je bila u nasilnoj vezi/braku, pri čemu se zanemaruju svi fizički, interpersonalni i socijalni razlozi koji bi se mogli nalaziti u podlozi ovakve odluke.
Razlozi za ostanak
Potencijalni razlozi za ostanak žrtve individualne su prirode, a ono što je zajedničko jest činjenica da niti jedno ponašanje, uključujući i ostanak u nasilnoj vezi, ne znači žrtvin pristanak na nasilnu vezu.
Emocionalno opterećenje
Premda žrtva nasilja ima svako pravo otići iz nasilne veze, sam odlazak često nije tako jednostavan i za žrtvu se može činiti kao labirint bez kraja. Već i sama patnja koju osjeća osoba koja se nalazi u nasilnoj vezi crpi ogromne količine emocionalne i fizičke energije.
Pridodamo li tome činjenicu da žrtva često osjeća pritisak da u svim ostalim poljima bude funkcionalna (na poslu, pred poznanicima, pred svojom djecom…), često sama pomisao na odlazak i sve što on za sobom nosi može biti preplavljujuća za žrtvu.
Socijalno i ekonomsko opterećenje
Nadalje, kako smo već spomenuli, društveno osuđivanje i posljedični sram žrtve mogu doprinijeti otežavanju uvjeta za odlazak. Naime, prema istraživanju Yamawakija i sur. iz 2012. godine koje je obuhvatilo 194 sudionika, pokazalo se kako su sudionici u značajnoj mjeri bili skloni osuđivati žrtvu koja se vratila u vezu s nasilnikom više nego žrtvu za koju nije postojalo takvih indicija. Nadalje, ispitanici koji su pokazali manji stupanj znanja o nasilju u vezama/obitelji bili su skloniji kriviti žrtvu više od onih ispitanika koji su imali veći stupanj znanja. Muški ispitanici češće su krivili žrtvu i minimalizirali incident koji je bio opisan u hipotetskoj situaciji partnerskog/obiteljskog nasilja.
Ovakva istraživanja upućuju na jedan od potencijalnih razloga zašto žrtve ostaju ili se vraćaju nasilnom partneru: često osjećaju da nemaju podršku okoline, ili da ih okolina osuđuje, čime se osjećaj bespomoćnosti još više produbljuje. Pridružimo li tome činjenicu da žrtva može biti i financijski ovisna o svome partneru, jasno je da odluka često nije jednostavna.
Interpersonalno opterećenje
Osim opisanih, postoje i brojni drugi faktori koji doprinose osjećaju nesigurnosti u pogledu napuštanja nasilne veze, bez obzira na sve negativno što ona donosi. Neke žrtve nasilja i dalje vole svoga nasilnog partnera i vjeruju da se on može promijeniti, neke ostaju jer žele da njihova djeca odrastaju „s oba roditelja“, neke žrtve ostaju zbog straha da im nitko neće vjerovati, nepovjerenja u nadležne institucije, zbog straha od osvete nasilnog partnera, zbog srama koji mogu osjećati pri pomisli na osudu svojih bližnjih.
Ne ignorirajte nasilje i borite se protiv stigmatizacije
Zbog svih ovih razloga, trebamo uvažiti činjenicu da neke žrtve nasilja, bez obzira na to koliko bi željele napustiti nasilnu vezu, iz ovog ili onog razloga to u datom trenutku nisu u stanju učiniti.
Čim prije tim bolje: Prepoznajte emocionalno nasilje i prekinite vezu
U partnerskim odnosima, namjera da se nekome nanese fizička bol je često očigledna, za razliku od namjere nanošenja emocionalne...
SAZNAJTE VIŠEOno što kao društvo i pojedinci možemo učiniti jest biti svjesni svih ovih mehanizama te uočiti potencijalno nasilje u svojoj okolini – ako ga primijetimo, moramo djelovati i prijaviti ga nadležnim ustanovama. Također, vrlo je važno odgajati djecu od najranije dobi da se zalažu za nenasilje, uzajamno poštovanje i jednakost, pritom slijedeći vaš primjer.
Svako nasilje je duboko traumatično za žrtvu i uključuje niz stresova. Potrebno se aktivno boriti za to da stigmatizacija žrtve od strane društva ne bude još jedan stres u nizu.