Osobe koje počine samoubojstvo ne žele završiti život već patnju
Svake godine, 10. rujna inicijativom Međunarodnog udruženja za prevenciju samoubojstava (International Association for Suicide Prevention – IASP) obilježava se Svjetski dan prevencije samoubojstva
Osnovni cilj podizanje je svijesti o potrebi i obvezi provođenja akcija u prevenciji samoubojstava na globalnoj razini. Iskazivanje interesa za ljude koji nas okružuju i s kojima smo u bilo kojoj vrsti odnosa, razgovor s onima koje procijenimo vulnerabilnijima (u neosuđujućem tonu), iskazivanje podrške, razvijanje socijalnih mreža, načini su kojima možemo pomoći.
Društveno izoliranje osobe sklone samoubojstvu znatno povećava rizik dok, s druge strane, čvrste socijalne mreže imaju značajni zaštitni učinak. Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization – WHO) i partneri pozivaju na prevenciju suicidalnog ponašanja, dostupnost primjerenog liječenja i praćenja osoba koje su pokušale samoubojstvo te na moralno i odgovorno izvješćivanje o samoubojstvima u medijima. Samoubojstvo je kompleksan problem i u svojoj etiologiji sadrži biološke, psihološke i okolišne faktore rizika. Unatoč kompleksnosti ovaj problem je moguće je prevenirati.
Suicidalna osoba samoubojstvo vidi kao rješenje problema koji donosi neizdrživu bol, a koji smatra nerješivim. Većina osoba koje su počinile samoubojstvo želi se riješiti duševne boli i patnje
Što brojke govore?
- Četiri od pet osoba pokušalo je samoubojstvo bar jednom prije toga.
- Od deset osoba koje počine samoubojstvo, osam ih je nekome reklo što će učiniti.
- Samoubojstvo je češće zastupljeno u starijoj dobnoj skupini (u dobnoj skupini iznad 75 godina).
- Najmanje 100 000 adolescenta svake godine počini samoubojstvo (Svjetska zdravstvena organizacija).
- Omjer samoubojstava mušaraca i žena je 3:1 i ovaj podatak vrlo je sličan u većini zemalja.
- U dobi između 15 i 19 godina samoubojstvo je drugi uzrok smrti po učestalosti (na globalnoj razini, Svjetska zdravstvena organizacija).
- Za većinu mladih osoba koje su pokušale ili izvršile samoubojstvo utvrđeno je da su duže vrijeme razmišljale o tome.
Što su rizični čimbenici?
- prethodni pokušaji samoubojstva;
- trenutne samoubilačke misli;
- počinjeno samoubojstvo unutar obitelji;
- prethodne hospitalizacije zbog duševnih bolesti;
- nedavno proživljene stresne situacije, naročito ako dugo traju (npr. gubitak bliske rodbine, prijatelja, razvod braka roditelja, prekid veze s partnerom, zlostavljanje na radnom mjestu, gubitak posla, gubitak doma);
- gubitak ili oštećenje zdravlja koji može biti stvaran ili imaginaran;
- društvena izolacija (osoba nema društvenu alternativu ili vještinu da bi izabrala bilo što osim samoubojstva);
- ovisnost o drogama, alkoholu ili kockanju (droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem ili prevladava impulzivno ponašanje);
- izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu.
Treba li razgovarati o samoubojstvu?
Suicidalna osoba samoubojstvo vidi kao rješenje problema koji donosi neizdrživu bol, a koji smatra nerješivim. Većina osoba koje su počinile samoubojstvo želi se riješiti duševne boli i patnje. U suštini ne žele završiti život već patnju. Pružanje pomoći u rješavanju problema i smanjenju boli sprječava samoubojstvo. Svaki nagovještaj ili potencijalnu mogućnost samoubojstva nekoga u našoj okolini moramo shvatiti ozbiljno. Pomoć stručnjaka, ali i članova obitelji i bliskih osoba je upravo u tome da osobu u takvom stanju shvate ozbiljno, pomognu joj da prebrodi krizu i nađe zadovoljavajuća rješenja. Suicidalna osoba osjeća se bespomoćno i često na različite načine traži pomoć okoline. Potrebno je ulagati trajne napore u borbi protiv stigme vezane uz suicid, piše Ana Puljak, dr. med. spec. javnog zdravstva, voditeljica Odjela za promicanje zdravlja na portalu Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar.
Mogu li se samoubojstva prevenirati?
Samoubojstva se mogu prevenirati na tri osnovne razine. Učinkovita prevencija podrazumijeva provođenje sve tri razine prevencije:
Primarna prevencija podrazumijeva prilagodbu socijalnih, ekonomski i bioloških uvjeta kako bi se spriječilo da dio populacije postane suicidalan. To uključuje intervencije na razini populacije (a ne samo na razini individualnih rizičnih faktora). Primjeri ovakvih intervencija su: smanjenje dostupnosti letalnim metodama posebno kad je riječ o rizičnim skupinama, promicanje mentalnog zdravlja, promicanje odgovornog prezentiranja ovog problema u medijima, rad na smanjivanju stigme koja je prisutna kod ovog javnozdravstvenog problema, osnaživanje populacije u traženju pomoći, provođenje edukativnih kampanja s ciljem prepoznavanja suicidalnih namjera osoba u našoj okolini i učenje o mogućnostima intervencije i pomoći.
Sekundarna prevencija – cilj sekundarne prevencije je smanjivanje rizičnih faktora u visokorizičnoj populaciji. Rano prepoznavanje osoba sklonih samoubojstvu, pravovremena dijagnoza i učinkovita terapija ključne su u sekundarnoj prevenciji. Unaprjeđenje prepoznavanja rizičnih faktora na razini primarne zdravstvene zaštite (liječnik obiteljske medicine) najvažnije je u sekundarnoj prevenciji. Edukacija profesionalaca kao što su svećenici, policajci, farmaceuti, nastavnici, odgajatelji, zaposlenici domova za starije i nemoćne osobe, socijalni radnici, a koji su kroz svoju rad često u kontaktu s ljudima (posebno onim dijelom populacije koji bi mogao biti sklon samoubojstvu), također je nužna u sklopu sekundarne prevencije.
Tercijarna prevencija – podrazumijeva sprječavanje ponovnog suicidalnog ponašanja i namjera nakon prvotnog pokušaja ili namjere. Tercijarna prevencija podrazumijeva i rad s osobama iz životnog okruženja suicidalne osobe (članovi obitelji, zajednice, škole i sl.)