Opsesivno kompulzivni poremećaj: iscrpljujuća borba sa samim sobom

Glavna karakteristika OKP-a je javljanje opsesija koje izazivaju anksioznost i kompulzija kojima osoba pokušava smanjiti nastalu anksioznost.

Opsesija je mentalni događaj koji se javlja u obliku ponavljajućih nametajućih misli, slika ili poriva, a često imaju agresivan, seksualan, opscen, religiozan ili besmislen sadržaj (opsesivne ruminacije mogu uključivati i pretjerano i neproduktivno razmišljanje o metafizičkim pitanjima).

Najčešće opsesivne misli

Opsesije nisu ugodne i ne doživljavaju se voljno, no ipak, one su prepoznate kao vlastite misli. One izazivaju značajnu patnju i anksioznost kod oboljelog. Obilježje opsesivnog razmišljanja uključuje nedostatak sigurnosti i/ili neprestanu sumnju.

Neke od najčešćih opsesivnih misli su:

• Strahovanje od zaraze – oboljeli pate od intenzivnog straha da će u kontaktu s vanjskim svijetom oboljeti od neke zarazne bolesti. Zbog toga učestalo peru ruke, tijelo ili razne predmete te ih izbjegavaju dodirivati. U ekstremnim situacijama zbog ovog straha uopće ne izlaze iz svojih domova ili si ponavljanim pranjem tijela oštete površinski sloj kože.

• Strahovanje od moguće pogreške i prijeteće opasnosti – primjerice, strah da će se nekome dogoditi neko zlo zbog toga što osoba nije nešto provjerila (je li isključen štednjak, plin, glačalo i slično). Sumnja se, na primjer, oko toga je li osoba nešto učinila ili nije, je li se nešto dogodilo ili nije, a kompulzija se može manifestirati kao unutarnji monolog o tom sadržaju nalazeći razloge za i protiv. Pacijenti koji razviju opsesivnu sumnju skloni su sve provjeravati više puta.
• Prekomjerna zaokupljenost simetrijom i određenim redom stvari – pacijenti skloni simetriji teže tome da stvari oko njih budu poredane na strogo određen način. Skloni su perfekcionizmu zbog kojeg im jednostavne radnje poput brijanja ili jela mogu trajati satima. Kao odgovor na ovu opsesiju razviju kompulzivne radnje kojima stvari redaju sukladno toj svojoj unutarnjoj potrebi. Primjerice, slažu rublje na užetu točno određenim redom.
• Nastrani i neuobičajeni seksualni odnosi ili scene ili agresivni impulsi – u navedenim slučajevima opsesije nisu praćene kompulzijama, a odnose se na pojavljivanje neželjenih slika seksualne ili agresivne prirode koje su osobi odbojne kao, na primjer, ideje poput bogohuljenja, silovanja, ubojstva ili zlostavljanja djeteta ili strah od samoozljeđivanja. Ako se jave kompulzije one se mogu manifestirati u obliku zahtijevanja od ukućana da uvjere osobu da ona to nikada ne bi učinila.

Kompulzije ili rituali

Kompulzije ili rituali su ponavljajuća ponašanja ili mentalne aktivnosti koje se javljaju kao reakcija na opsesivne misli. Cilj im je umanjenje patnje koju opsesivne misli izazivaju te sprečavanje nekog zastrašujućeg događaja. Osoba osjeća kako neku radnju mora izvesti kao reakciju na opsesiju te prema pravilima kojih se strogo mora pridržavati. Iako je osoba svjesna iracionalnosti ovih radnji, teško ih može kontrolirati.

Kompulzivne radnje su u suštini pokušaj smanjenja anksioznosti koju izazivaju opsesivne misli, no rezultat je često sasvim suprotan, pa je one mogu još dodatno pojačati. Stoga se razvije začarani krug iz kojeg osoba teško izlazi bez stručne pomoći.

Najčešće prisilne radnje

Neke od najčešćih prisilnih radnji ili rituala su:

• provjeravanje, primjerice, jesu li vrata zaključana
• odbijanje rukovanja ili hvatanja kvaka
• opetovano pranje ili tuširanje
• neprestano brojanje tijekom izvođenja aktivnosti
• stalno preslagivanje stvari na određen način / sklonost simetriji
• neprestano računanje / ponavljano mjerenje
• ponavljanje nekog zadatka odrađen broj puta
• skupljanje ili čuvanje stvari bez određenog razloga

Kada je riječ o opsesivno-kompulzivnom poremećaju, oboljela osoba može patiti od opsesija ili kompulzija, a može istovremeno imati i obje komponente ovog poremećaja.

Strahovi se nikada ne obistine

Vrlo je važno da osoba prepoznaje misli ili impulse kao vlastite te one moraju biti neugodno ponavljajuće.

Osobe koje pate od OKP-a često vjeruju da samo zato što su nešto pomislile, znači da bi to mogle i napraviti, odnosno da su to napravile ili da im se to dogodilo. No, naravno, mi možemo pomisliti na razne stvari bez želje ili plana da ih zaista napravimo. Važno je znati da se strahovi osoba s OKP-om nikada ne obistine tj. osobe s OKP-om imaju uvid i svjesne su da su opsesije nerealistične i pretjerane kao i kompulzije.

Što nije kompulzija?

Treba naglasiti kako se ne može svako provjeravanje proglasiti kompulzijom. Mnogima se, naime može dogoditi da se vrate i po dva puta provjeriti jesu li, na primjer, zaključali vrata. Ono što osobu oboljelu od opsesivno-kompulzivnog poremećaja razlikuje od ovakvog bezazlenog provjeravanja jesu sljedeće činjenice:

• oboljeli se teško mogu oduprijeti ovim opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama iako su svjesni njihove iracionalnosti
• na ovakve aktivnosti troše najmanje jedan sat dnevno
• bavljenje opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama bitno narušava njihovo socijalno, radno i drugo funkcioniranje

Učestalost pojavljivanja

Opsesivno-kompulzivni poremećaj jedan je od češćih psihijatrijskih poremećaja s učestalošću u populaciji od 2%. Procijenjena jednogodišnja prevalencija iznosi 1.2%.

U odrasloj dobi žene su pogođene nešto više nego muškarci, dok se u adolescenciji češće javlja kod dječaka. OKP se obično javlja u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi.

Nije posve jasan uzrok

Ne postoji jasan uzrok koji dovodi do ovog poremećaja, ali možemo govoriti o rizičnim čimbenicima koji su s njime povezani. Najvažniji među njima su genetika, poremećaj neurotransmitera (kemijskih moždanih prijenosnika signala) te psihosocijalni čimbenici.

Studije pokazuju da rođaci u prvom koljenu  (braća, sestre, djeca) oboljelih osoba imaju znatno veći rizik za razvijanje ovog poremećaja.

Istraživanja neurotransmitera ukazuju da poremećaj u regulaciji serotonina može imati veze s razvojem OKP-a. U prilog navedenome govori i činjenica da se u liječenju OKP-a dobar rezultat postiže s lijekovima koji povećavaju razinu serotonina.

U stručnoj literaturi se razvoj simptoma OKP-a često povezuje s lošim međuljudskim odnosima unutar obitelji, kao i s izlaganjem raznim stresorima te traumatskim životnim događajima. Ako je osoba u djetinjstvu bila izložena psihičkom, fizičkom ili seksualnom zlostavljanju, imat će veći rizik za razvoj opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Također je utvrđeno da dugotrajan porod te autoimune reakcije na streptokoknu infekciju u ranoj dobi mogu biti povezani s pojavom OKP-a. Međutim, trudnoća i rođenje djeteta, koji su pozitivni stresori, također mogu biti okidač za intenziviranje simptoma ovog poremećaja.

Liječenje

U liječenju se koriste lijekovi i psihoterapija, a najbolji rezultati postižu se kombinacijom ova dva pristupa. 

Lijekovi iz skupine antidepresiva su se pokazali učinkovitim u reduciranju simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Danas se najčešće koriste inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI) i to fluoksetin, fluvoksamin, paroksetin i sertralin, a od lijekova starije generacije dobre rezultate u liječenju pokazao je triciklički antidepresiv klomipramin. Ako se ne postigne dobar rezultat s antidepresivima, kao druga linija terapije u obzir dolaze i antipsihotici.

Prema kognitivno-bihevioralnom pristupu većina ljudi tijekom života povremeno doživljava nametajuće misli. No zdrave osobe uglavnom ne pridaju pažnju takvim  mislima. Osobe s OKP-om, s druge strane, doživljavaju intenzivnu anksioznost kad se takve misli pojave te im pridaju veću važnost.

Od psihoterapijskih pristupa najboljom se pokazala kognitivno-bihevioralna i to metoda izlaganja uz prevenciju odgovora kojoj je cilj da osoba uvidi da može podnijeti anksioznost bez da provede kompulziju (tj. osoba se izlaže situaciji koja je čini opsesivnom te se istovremeno traži od nje da se suzdrži od kompulzivne radnje koju bi inače u toj situaciji izvodila. Na primjer, ako pacijent pati od straha da će se zaraziti uz kompulzivno pranje ruku, zamoli ga se da dodirne vrata u nekom javnom prostoru te da nakon toga pokuša ne oprati ruke). Ako pacijent izdrži situacije izlaganja, tjeskoba će postupno sama nestati ili će se smanjiti. Na ovaj način pacijenti uče da im ne trebaju rituali kako bi se riješili tjeskobe te da donekle mogu imati kontrolu nad svojim smetnjama.

Ako se OKP ne liječi, tijek je obično kroničan uz epizode poboljšanja i pogoršanja simptoma. Manji dio bolesnika pokazuje progresivno propadanje u funkcioniranju.

Pet pitanja

Pri dijagnosticiranju OKP-a pomaže korištenje Zohar-Fineberg opsesivno kompulzivnog screening testa (Z-FOCS), a koji se sastoji od pet pitanja:

1. Čistite li pretjerano ili perete?
2. Provjeravate li često stvari?
3. Postoji li misao koja vas brine i opterećuje, koje biste se željeli osloboditi ali ne možete?
4. Trošite li puno vremena za obavljanje svakodnevnih aktivnosti?
5. Jeste li opterećeni urednošću i simetrijom?

Muče li vas misli i radnje kojih se ne možete riješiti, ne odgađajte traženje stručnog savjeta.