Obračun s emocijama: Zašto se ljutimo?

Ljutnja ili srdžba je emocija. To je jednostavna emocija, ali kad se udruži sa strahom postaje mržnja, a kad se spoji s ljubavi i strahom, postaje ljubomora.

Kad smo ljubomorni, volimo nekoga, strahujemo da ćemo voljenu osobu izgubiti i ljutimo se na onu treću osobu koja nas ugrožava. Pomalo se ljutimo i na voljenu osobu ako nam se čini da ona pomaže trećoj osobi u tom ugrožavanju. A možda se ljutimo i na sebe što ne znamo izaći iz tog pakla.

Emocije i njihov intenzitet

Iako je ljutnja jednostavna emocija, to ne znači da ju je lako razumjeti i definirati. Svaku emociju, zapravo, možemo definirati kao slabiji ili jači osjećaj uz popratne psihičke i somatske reakcije.

Emocija je, dakle, osjećaj koji prati određenu ideju ili psihički sadržaj, a taj je osjećaj subjektivno ugodan ili neugodan, što čini taj sadržaj ili ideju privlačnom ili odbijajućom. Naravno da je, osim ravnodušnosti prema nekom psihičkom sadržaju, moguća i zamršena i zbunjujuća situacija u kojoj je sadržaj i privlačan i odbijajući.

Emociju ljutnje možemo, kao i svaku drugu emociju, promatrati u različitim stupnjevima intenziteta. Ona se pojavljuje u rasponu od blage do vrlo jake ljutnje koju onda zovemo bijes. Riječ afekt, koja se upotrebljava kao istoznačnica za emociju, može se upotrijebiti i za posebno jaku emociju u kojoj nema nikakve racionalne kontrole pa se djelo počinjeno u afektu ne smatra ponašanjem za koje bi trebalo kazneno odgovarati.

Svaku emociju prate tjelesne promjene: pulsa, krvnog pritiska, disanja, grčenja ili opuštanja mišića (želuca, crijeva, mokraćnog mjehura…), rada endokrinih žlijezda.

Možemo reći da se emocije izražavaju kombinacijom psihičkih i tjelesnih promjena

Jaku emociju obično prati i izvjesna disocijacija svijesti, tj. svijest je za vrijeme trajanja jake emocije donekle sužena. Prema tome koliko je svijest sužena, može se procijeniti nečije ponašanje u smislu odgovornosti.

Štetno potiskivanje emocija

Emocije se troše, iživljavaju, odreagiraju, iskazuju – u svom sirovijem ili kultiviranijem obliku, više ili manje kontrolirano. Ili se pak emocije susprežu, potiskuju. Podsvjesni unutrašnji psihički procesi služe za izbjegavanje emocionalnog sukoba i oslobađanja od neugodnosti i tjeskobe.

Takve potisnute emocije mogu biti uspješno prerađene i funkcionirati kao jezgra kreativnog oslobađanja, a mogu se povezati i uz neki drugi sadržaj s kojim u početku nisu bile povezane. Potiskivanje emocija može biti privremeno, zbog umora ili djelovanja neke prejake emocije koja nas na neko vrijeme učini emocionalno tupima ili neosjetljivima. Dugo, trajno emocionalno potiskivanje može biti i uzrok, i rezultat, i pokazatelj psihičkog poremećaja.

Emociju možemo definirati razlikujući je od percepcije. Percepcija je skup osjetilnih podataka koji nam daje jedinstvenu sliku promatranog predmeta. Emocija je vrednovanje percepcije. Drugim riječima: emocija nam daje informacije o kakvoći koju za nas ima taj percipirani predmet.

Na primjer: vidim, tj. preciznije psihološki rečeno, percipiram jabuku. Osjetilom vida primjećujem njenu boju i oblik, opipom doživljavam njenu koru glatkom, osjetilom okusa utvrđujem je li reska ili slatka, a dok je grizem, čujem i karakteristični zvuk – sve je to percepcija jabuke. Moj odnos prema toj jabuci, moje vrednovanje te jabuke je emocija: ja volim jabuke, sviđaju mi se jabuke kao ukusno jestivo voće, ili ja ne volim jabuke, znam da su zdrave, ali mi se ne sviđaju kao hrana, ne volim ih čak ni kao ukras u zdjeli na stolu, ni kao dio pejzaža kad vise s grane.

>>Mirisan i sočan lijek: osigurajte si ove zime svakodnevnu dozu jabuka<<

Preispitajmo razlog ljutnje

Mogu li se rasrditi na jabuku? Mogu li vrednovati tu percepciju jabuke? Može li pogled na jabuku izazivati u meni ljutnju? Kad o tome mirno raspravljamo, izgleda pomalo smiješno, kao da smo dali loš primjer. Kako me može jabuka ljutiti? A može.

Sjetite se koliko ste se puta ljutili zbog nekog jela koje vam je ponuđeno, a koje ne volite. Koliko ste puta rekli: Ide mi na živce, tj. ljuti me, ovaj poriluk za ručak! Ili: Ljutim se na ove vezice koje su se spetljale u čvor pa ih ne mogu odriješiti. Razmislimo dobro: može li se normalan, zdrav čovjek srditi na poriluk, vezice, ključ koji se zametnuo u torbi ili se sam izgubio?

Najprije što moramo znati da bismo razumjeli svoju ljutnju jest na koga se ljutimo. Možemo li se ljutiti na nešto? Mogu li nežive stvari privući na sebe našu ljutnju? Zar nije to na početku ljutnje neka zabuna koja, kad je bolje pogledamo, čini stvar smiješnom: krenuo ključ u avanturu, sakrio nam se i sad negdje čuči i smije nam se? Kad bi to i bilo tako, možda bismo se mogli na njega ljutiti, a možda bismo se tek onda tome smijali kao igri skrivača.

Razlog naše ljutnje zapravo je gubitak kontrole. Ali i posljedica ljutnje je gubitak kontrole. Ljutnja je korisna samo ako je naš sugovornik razumije. A pogotovo ako je mi sami razumijemo.

Nepotrebno trošenje energije

Ljutnja može biti jedan naš intimni trenutak. Ali da bismo ga pravilno i zdravo vrednovali, morali bismo čak i tada, kad ne reagiramo prema van, znati na koga se ljutimo. Primjerice, imamo za ručak poriluk koji ne volimo: Tko je skuhao poriluk za ručak? Zašto je skuhao? Što smo mi učinili da taj netko ne skuha taj poriluk na taj način?

Ljutnja je često kratki spoj između naše potrebe i trenutačnog osjećaja da ta potreba nije zadovoljena. Ljutnja nas obično brzo obuzme i ne uspijemo dobro razumjeti situaciju. Tko ili što stoji iza te stvari ili osobe koja nas ljuti? Razmišljajući, uvijek možemo doći do svog udjela u krivici za neugodni događaj.

Možda smo mi ti koji nismo kupili meso, ulovili ribu, zaradili dovoljno novca da se kupi nešto drugo za ručak ili nismo od tete uzeli dobri stari recept za pripremanje poriluka… Kad prepoznamo sebe kao sudionika ili suodgovornu osobu za događaj koji nas ljuti, onda je vrijeme da nešto učinimo. Ljutnja i jest često praćena velikom količinom energije koja je tu da se uloži i potroši u uklanjanje uzroka ljutnje, tj. u uklanjanje prepreke. No često se ta energija stvorena ljutnjom potroši na nekorisno vikanje, lupanje, razbijanje posuđa itd. Rasipamo energiju, biramo loše ponašanje…

Najgore je potiskivati ljutnju koju osjećamo, a nismo je ni razumjeli, shvatili odakle dolazi i zašto je tu. Malo manje je loše potrošiti energiju koja provali kad se rasrdimo u neke besmislene i manje štetne aktivnosti. Bolje je kad umjesto štetnih aktivnosti potrošimo nastalu energiju u neke korisne i svrsishodne aktivnosti: sportske, rekreativne, radne… Pogotovo je oslobađajuće tu energiju potrošiti u kreativni, slobodni rad u kojemu smo mi i šef, i izvršitelj, i glavni korisnik.