Nikad zadovoljni: sklonost prigovaranju kao osobina ličnosti?

Partner koji nikad nije zadovoljan poklonom, iako se svake godine uistinu potrudite da pronađete nešto što mislite da će mu se svidjeti. Kolegica koja se uvrijedi ako ju autom ne dovezete do kućnog praga (iako ju vozite na drugi kraj grada koji vam uopće nije usput). Rođak koji prigovara zato što tijekom obiteljskog ručka kojeg ste pripremili nije bilo deserta.

Vjerojatno smo se svi u nekom trenu života susreli s ovakvim ili sličnim scenarijima. Smatramo da smo učinili uslugu ili dobro djelo nekome do koga nam je stalo, a zauzvrat, umjesto zahvale, dobijemo gotovo pa uvrijeđenu drugu stranu.

Povezanost zadovoljstva i zahvalnosti

Postoje osobe koje, naizgled, kao da nikada nisu zadovoljne, bez obzira na to koliko se potrudimo da ih udobrovoljimo. I premda sigurno, kao jedan dio slagalice, možemo uzeti u obzir isključivo vanjske faktore kao što su prethodna iskustva te osobe, odnosno njezin dotadašnji život, istraživači nam sugeriraju da je možda riječ o osobini ličnosti koju osoba (ne) posjeduje. Točnije, riječ je o osobini zahvalnosti.

Naime, Witvlietova i suradnici u zanimljivom istraživanju objavljenom 2016. godine, sugeriraju kako bi upravo zahvalnost mogla biti važna osobina koja predviđa sreću (u smislu životnog zadovoljstva) i nadu (u smislu vjere u pozitivan ishod u budućnosti).

Istraživači zahvalnost, kao osobinu, definiraju kao doživljaj obilja i svjesnost osobe o tome da je primatelj darova/usluga drugih. Doživljaj zadovoljstva definiraju kao „suštinski socijalni osjećaj“.

S obzirom na to, osobe koje imaju izraženu osobinu zahvalnosti, na socijalne interakcije gledaju kao na mogućnost za rast i razvoj pa čak i kada te interakcije nisu do kraja onakve kakvima ih je osoba možda priželjkivala.

Nezadovoljstvo kao samoispunjujuće proročanstvo

Osobe koje u manjoj mjeri posjeduju osobinu zahvalnosti, na sitna razočaranja gledat će kao na to da ih je druga osoba na neki način iznevjerila te će se osjećati nezadovoljno. U konačnici, ovakav pogled dovest će do samoispunjujućeg proročanstva.

Da objasnimo na primjeru: ako se kolegica uvrijedi jer ju nismo autom doveli do kućnog praga, velike su šanse da ćemo sljedeći put izbjegavati uopće voziti tu kolegicu kući, čime ćemo samo potvrditi njezin prvotni osjećaj uvrijeđenosti (njezin način razmišljanja može biti: „Bila sam u pravu jer sam se uvrijedila; najprije me nije dovela točno do kuće, a sada me više uopće ne želi voziti.“). Na taj način, u osobi će se produbljivati nezadovoljstvo te će na vjerojatno svaku našu uslugu u budućnosti gledati kao na „nedovoljno dobru“.

(Ne)promjenjivost naših osobina

Istraživači su ipak otkrili da se zahvalnost može poticati i osvještavati putem različitih intervencija – ako je osoba spremna na promjenu i rad u tom pogledu, ona je moguća (primjerice, putem osvještavanja misaonih obrazaca, svjesnog djelovanja, otvorenog razgovora o očekivanjima, konzultacijama s osobama od povjerenja, odlaskom na psihoterapiju…).

Dakle, prema istraživanjima Witvlietove i suradnika, na ovom vrlo selektiranom uzorku koji je bio sačinjen od studentske populacije, možemo zaključiti da zahvalnost kao osobina ima vrlo važnu ulogu u našem životu, ali, također, da je to osobina koju možemo isticati i kod sebe dodatno istraživati. Primjerice, možda su doista neka negativna rana iskustva doprinijela tome kako gledamo na usluge koje nam drugi ljudi čine, možda je potrebno osvijestiti mehanizam samoispunjujućeg proročanstva i slično. Ipak, ne smijemo zaboraviti da je ovo istraživanje napravljeno na selektiranom uzorku (studentskoj populaciji). Stoga, kako bismo mogli donositi konačne zaključke ili generalizirati, potrebna su dodatna istraživanja na ovu temu.