Nemirne noći: što su to parasomnije i kada ih treba liječiti?

Primarni poremećaji spavanja su dizsomnije koje karakteriziraju nenormalna količina, kvaliteta i vrijeme spavanja (nesanica – insomnija ili prekomjerna pospanost – hipersomnija) i parasomnije koje se manifestiraju nenormalnim ponašanjem ili fiziološkim događanjima u vezi sa spavanjem, specifičnim stadijima spavanja ili prijelazom iz spavanja u budnost. O njima će u današnjem tekstu biti riječ.

Općenito o parasomnijama

Parasomnije se mogu javiti tijekom bilo koje faze sna. Riječ je o socijalno neugodnim događajima, ali su u svojoj prirodi bezopasni, premda ih je teško iskorijeniti. Povremene parasomnije ne zahtijevaju liječenje. Ali ako je riječ o čestim ili težim oblicima potrebno je potražiti liječničku pomoć jer ti poremećaji mogu utjecati na kvalitetu života.

Liječenje parasomnija je promjenjivog uspjeha. Daju se lijekovi koji reguliraju spavanje tako da je ono čvršće zbog povećanog praga za buđenje i s manje izraženom fluktuacijom dubine spavanja. Pomažu standardni benzodiazepinski hipnotici, ali i neki triciklički antidepresivi. Bitno je točno postavljanje dijagnoze te je važno isključiti noćne epileptičke atake, koje mogu prouzročiti slične fenomene.

Parasomnije se češće javljaju u nekim obiteljima, tj. imaju genetsku predispoziciju, a izraženije su u dječjoj i adolescentnoj dobi.

Četiri opće kategorije parasomnija su:

1. 1. parasomnije obično povezane s REM spavanjem (npr. noćne more),
2. 2. poremećaji pobuđenosti (npr. mjesečarenje i noćni strahovi),
3. 3. poremećaji prijelaza iz spavanja u budnost,
4. 4. ostale parasomnije.

Najčešće parasomnije i najopisivanije u literaturi su ipak mjesečarenje, noćni strah i noćne more.

Mjesečarenje

Mjesečarenje (somnambulizam) je relativno česta parasomnija gdje se radi o složenom motoričkom ponašanju (obično niske razine složenosti) tijekom spavanja.

Manifestira se hodanjem tijekom sna, silaženjem niz stube, izlaženjem izvan kuće ili sjedenjem u krevetu, gledanjem oko sebe, čupkanjem rublja ili posteljine, ​​razgovorom u snu ili obavljanju normalnih aktivnosti po kući. Dakle, osoba se diže iz kreveta, hoda, uglavnom otvorenih očiju, praznog pogleda bez znakova prepoznavanja, ali uz izbjegavanje prepreka na putu, pa se povrede rijetko događaju. Susret s nepoznatim predmetom može je probuditi iz sna. Osoba koja mjesečari može odgovarati na zahtjeve da prekine neku aktivnost i vrati se u krevet, ali  je češće potrebno odvesti je do kreveta.

Mjesečarenje se javlja u NREM fazama spavanja, dakle u fazi u kojoj se ne sanja, a uglavnom se događa u prvoj trećini noći. Također, nakon buđenja nema sjećanja na događaj. Kod mjesečarenja se zapravo radi o djelomičnom buđenju iz dubokog spavanja. S obzirom na to da se osoba nije potpuno razbudila, ona nije niti svjesna onoga što radi i nema potpunu kontrolu nad svojim postupcima. 

Mjesečarenje se najčešće javlja između 4. i 8. godine života, a najintenzivnije je oko 12. godine. Najčešće nestaje oko 15. godine. Češće se javlja kod dječaka. 10 do 30% djece doživi bar jednu epizodu mjesečarenja tijekom života. Unutarnji podražaju tipa pun mjehur ili vanjski podražaji poput buke mogu potaknuti mjesečarenje, kao i psihosocijalni stresovi, alkohol i sedativi. Treba također reći da poremećaj nema veze s punim mjesecom. Epizode mjesečarenja rijetko se po prvi puta pojavljuju u odrasloj dobi, a ako se i pojave tada treba isključiti uporabu psihoaktivnih tvari i neurološka stanja.

Epizode mjesečarenja mogu trajati od nekoliko minuta do pola sata, vrlo rijetko i duže. Mogu završiti spontanim buđenjem nakon čega su osobe kratko smetene ili se vraćaju u krevet i nastavljaju spavati.

Najučinkovitiji način kontrole mjesečarenja je izbjegavanje čimbenika koji potiču ili provociraju ove aktivnosti (stres, neispavanost, alkohol, buka i fizički dodir tijekom spavanja).

Terapija se uglavnom odnosi na zaštitu od povreda te eventualno primjenu benzodiazepina. Zaključavanjem vrata i prozora i uklanjanjem opasnih predmeta s uobičajenog puta kretanja pomoći ćemo osobi koja mjesečari da se ne ozlijedi.

Noćni strah

Noćni strah (pavor nocturnus) karakteriziraju epizode iznenadnih buđenja iz spavanja koji obično počinju paničnim vrištanjem ili plakanjem, strahom, iznenadnim ustajanjem, jakim uzbuđenjem te tjelesnim znacima autonomne pobuđenosti (ubrzan rad srca, ubrzano disanje, crvenilo lica, znojenje, široke zjenice, pojačan mišićni tonus).

Javlja se gotovo isključivo u dječjoj dobi. Epizoda obično izgleda tako da dijete (ili odrasla osoba) koje spava iznenada s ustrašenim izgledom lica ustaje ili sjedi u krevetu, plače, vrišti ili se otima te ne reagira na napore ukućana da ga utješe ili probude. Kao i kod somnambulizma, dolazi do naglog buđenja iz dubokog spavanja, no razbuđenost nije potpuna.

Tijekom epizode noćnog straha osobu je teško probuditi i utješiti, a tijekom buđenja sljedećeg jutra ne sjeća se proživljenog događaja.

Poremećaj je češći u dječaka nego u djevojčica i uglavnom se pojavljuje u dobi između 4. i 12. godine. Također najčešće spontano nestaje tijekom adolescencije. Pojavljuje se tijekom sporovalnog NREM-spavanja, najčešće u prvoj trećini noći.

Prevalencija se kreće između 1 i 6% među djecom i manje od 1% među odraslima kod kojih se pojavljuje između 20. i 30. godine života i kroničnog je tijeka. Kod odraslih, noćni strahovi su često povezani s duševnim poteškoćama ili alkoholizmom.

Noćni strah obično se pojavljuje kada postoje vanjske smetnje spavanja, dnevna anksioznost, strahovi i/ili napetost.

Po pitanju liječenja ono uključuje psihoterapiju i savjetovanje o primjerenom reagiranju. Ako se tegobe nastave, od koristi mogu biti triciklički antidepresivi (tipa amitriptilin) i benzodiazepini srednjeg ili dugog djelovanja (npr. klonazepam 1–2 mg, diazepam 2–5 mg).

Noćne more 

Noćne se more javljaju u REM fazi sna te su češće u drugom dijelu noći. Obilježava ih ponavljanje zastrašujućih snova koji završavaju buđenjem iz sna. Dijagnoza noćnih mora ne postavlja se ako se one pojavljuju isključivo dok postoji i neki drugi duševni poremećaj (PTSP, anksiozni ili depresivni poremećaji, shizofrenija i dr.), poremećaj općeg zdravstvenog stanja ili su neposredna posljedica učinka psihoaktivne tvari. Sadržaj snova se uglavnom detaljno pamti. Pokreti tijela i vokalizacija nisu karakteristični zbog gubitka tonusa poprečnoprugastih mišića tijekom REM faze spavanja.

Češći su u osoba koje su izložene psihosocijalnim stresovima. Noćne more se povremeno pojavljuju kod svake osobe, no ako su one učestale potrebna je terapija koja je usmjerena na rješavanje psihološkog problema koji je u podlozi.

Ostale parasomnije

• Govor tijekom spavanja (somnilokvija) i škripanje zubima (bruksizam) su NREM parasomnije, neopasne u zdravstvenom smislu, no tek povremeno smetaju partnerima. Podloga im je slična kao i kod mjesečarenja ili noćnih strahova, odnosno riječ je o fenomenima djelomičnog buđenja.
• Hipnagogne vizije su iskustvo iluzije propadanja ili spoticanja na početku spavanja. Tada slijede trzanje tijela i naglo buđenje.
• Drugi poremećaji spavanja u REM fazi sna mogu biti i pokreti (mahanje rukama, udaranje). Ovi pokreti mogu biti vezani uz snove kod bolesnika koji iz nepoznatog razloga nemaju atoniju (slabost) mišića koja je uobičajena uz REM fazu sna. Ovaj poremećaj je češći u starijih osoba, posebno onih s degenerativnim poremećajima središnjeg živčanog sustava. Također se može javiti kod narkolepsije te kod korištenja nekih lijekova. Liječe se klonazepamom u dozi od 0,5–2 mg prije spavanja. Partnere koji spavaju pored bolesnika treba upozoriti na mogućnost ozljede.