Naučite otpustiti: korak naprijed je moguć, čak i kada je težak

Prošlost je sadašnjost ako ju ne pustiš da prođe. A ipak, tako je jednostavno zapeti u vrtlogu loših događaja iz prošlosti. Neugodan razvod, roditelji koji su vas omalovažavali u djetinjstvu, prevara koju ste doživjeli od voljene osobe samo su primjeri situacija koje su ljudi često skloni dozivati u sadašnjost. Naravno, to se ne događa na svjesnoj razini.

Često takvo „ljepljivo mišljenje“ djeluje kao da ima svoju volju kojom nas vuče još dublje u živi pijesak neugodnih emocija i stvara pritisak na naše psihičko stanje.

Zalijepljenost za neugodne događaje najčešće se očituje kao stalno „sanjarenje“ o spornom događaju, odnosno mentalno repriziranje neugodnog događaja. Takvo repriziranje neugodnih iskustava iz prošlosti povlači za sobom osjećaj ljutnje i gorčine. Osjećaj da ste u tom trenutku trebali biti zaštićeni, pošteđeni, javlja se osjećaj ljutnje, nepravde ili želja za osvetom. S druge strane, može se javiti i osjećaj krivnje – trebao/la sam znati, bolje reagirati, izboriti se za sebe.

U prošlosti se ne živi

Premda je ovakvo razmišljanje potpuno prirodno nakon pretrpljenog životnog udarca, postoji granica (vremenska i emocionalna) koju ne treba prelaziti jer cijena toga je velika: život u prošlosti nije život u punom kapacitetu.

Netko je rekao da su ljudi zbir situacija koje su im se dogodile u prošlosti. To je samo djelomično točno. Istina je da ljudi donose odluke koje uvelike ovise o prošlim iskustvima. Ako postoji neko duboko bolno iskustvo iz prošlosti, ono nas može zaokupiti i spriječiti u tome da idemo naprijed.

Međutim, korak unaprijed je moguć, a ako u metaforičkim cipelama postane pretijesno, uvijek ih možemo skinuti i dalje nastaviti bosi.

Prihvaćanje promjene

Da bismo krenuli naprijed, nužno je otpustiti neugodna ili traumatična sjećanja iz prošlosti. To ne znači potisnuti ih ili zaboraviti, već početi ih sagledavati iz drukčije, prema sebi nježnije i realističnije perspektive.

Za početak, dovoljno je biti iskren prema sebi vezano uz vlastite osjećaje – priznati da smo i dalje ljuti, bijesni, razočarani, povrijeđeni zbog događaja, neovisno o tome kada se taj događaj zbio, uvažiti potrebu da se ne želimo više tako osjećati i dopustiti mogućnost da se jednoga dana više uistinu nećemo osjećati tako.

Otpuštanje zahtijeva promjenu u načinu razmišljanja, što nije niti malo lako. Da bi se promjena dogodila, moramo se suočiti sa svim onim pogrešnim uvjerenjima koja smo toliko dugo držali istinitima (npr. „Ako dovoljno dugo budem patio/la, shvatit će koliko me boli i vratit će mi se.“, ili „Ne želim otpustiti to sjećanje jer to znači oprost, a ja ne želim oprostiti.“).

Otpuštanje nesumnjivo otvara prostor za nove događaje i osjećaje u našem životu. Ali, paradoksalno, ponekad je upravo taj prazan prostor ono što nas plaši. Strah od ponovne pogreške, ponovne povrede ili razočarenja ponekad je toliko intenzivan da bude lakše nositi se sa starim povredama nego riskirati nove.

U psihoterapiji ne prestaje iznenađivati činjenica koliko mnogo patnje ljudi mogu izdržati prije nego što potreba za promjenom nadjača strah. Dakle, promjena je uvijek nelagodna, barem na početku, a otpuštanje traži upravo prihvaćanje promjene.

Zašto su krajevi važni?

Proces otpuštanja je važan jer daje smisao i kraj patnji. Nije nimalo jednostavan i uključuje niz koraka, a svaki od njih podrazumijeva konkretnu akciju. Okretanje ka budućnosti, odbacivanje viškova (viška stvari, viška emocija), priznavanje vlastitih grešaka i spoznaja da svi ljudi griješe te za kraj, pričanje nove priče (kako sebe doživljavamo, kao propalicu ili kao trenutačno posrnulog junaka? Kao žrtvu ili kao osobu pred koju je stavljen teški izazov?).

Krajevi su prepuni emocija, ali su također i nužni jer pružaju katarzu, pročišćenje. Kada se neko poglavlje života zatvori, sjećanja više nemaju toliki emocionalni naboj, bez obzira koliko je priča bila dramatična. Samo su otvorena sjećanja ona s kojima se svakodnevno borimo.

Dakle, prirodno je da nas je strah završetaka, ali ako ih pod svaku cijenu izbjegavamo, također izbjegavamo otpuštanje koje je nužno za daljnji rast.