Munchausenov sindrom: želim biti bolestan

Munchausenov sindrom karakterizira prezentacija ponavljajućih lažnih tjelesnih simptoma, a motivacija za ovakvo ponašanje je zauzimanje uloge bolesnika. Simptomi koje oboljeli prezentiraju su akutni, dramatični, neobjašnjivi i nedosljedni te ne reagiraju na prikladnu terapiju zbog čega se ostvaruje niz nepotrebnih hospitalizacija.

Osobe koje pate od ovog poremećaja imaju duboke emocionalne potrebe zbog kojih su spremni riskirati vlastiti život kako bi se u određenim situacijama prikazali bolesnima. Posljedica takvog ponašanja je suočavanje s mnogim komplikacijama kao što su ozljede ili smrt od bolesti i stanja koje su si sami nanijeli, ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog ponavljanih kirurških zahvata, dijagnostičkih postupaka ili terapije koju dobivaju za razna odglumljena ili izazvana stanja.

Priče barona von Münchausena

Munchausenov sindrom je kao zasebni psihijatrijski poremećaj identificirana je tek 1951. godine. Tada je britanski psihijatar R. Asher opisao slučaj pacijenta koji je glumio i preuveličavao simptome. Asher je za pacijentovo stanje upotrijebio termin „Münchausenov sindrom“. Svoj rad objavio je u Lancetu 1951. godine.

Odabrao je eponim Münchausen zbog slavnih priča o pruskom konjaniku Baronu von Münchausenu. On je pričao fantastične i nemoguće priče o svojim vojnim pothvatima, a kasnije je ismijavan u djelu R. Raspea „The Suprising Adventures of Baron Münchausen“.

Munchausenov sindrom je oblik tj. podtip umišljenog poremećaja. Umišljeni poremećaj identificiran je kao posebna dijagnoza u DSM III još 1980. godine.

Uzroci

Neke teorije navode da bitan čimbenik u razvoju ovog poremećaja može biti povijest zanemarivanja i zlostavljanja u dječjoj dobi i/ili povijest povremene bolesti koja je zahtijevala učestalo i duže bolničko liječenje. Smatra se da u takvim okolnostima djeca koja su zlostavljana ili zanemarivana počnu taj boravak u bolnici doživljavati kao bijeg iz traumatičnog doma te zavole medicinsko osoblje jer su prema njima brižni. Kasnije u životu to iskustvo može biti predispozicija za razvoj Munchausenovog sindroma. Naime, ti pacijenti kasnije traže stalnu brigu koja im je kao djetetu bila uskraćivana u roditeljskom domu.

Objašnjenje takvog ponašanja može biti i to da pacijenti s poviješću zlostavljanja u djetinjstvu kreiraju situacije nad kojima imaju apsolutnu kontrolu. To je u suprotnosti s traumom tijekom koje su osjećali maksimalnu ranjivost i manjak kontrole.

Psihologijska testiranja otkrivaju specifičnu patologiju ove bolesti. Tako pacijenti s tim poremećajem obično imaju IQ iznad prosjeka, osjećaju jaku ovisnost o drugima ili su narcisoidni.

Osobe koje pate od Munchausenova sindroma kroz neobjašnjive i dramatične simptome mogu postati zanimljivi i važni. Navedeno koriste kao motiv za produkciju simptoma. Osim navedenoga, pacijenti koji traže bolna testiranja i/ili operacije mogu imati mazohističke crte ličnosti ili poremećaj ličnosti gdje im bol služi kao kazna za stvarne ili umišljene grijehe. Ponekada motiv može biti osjećaj superiornosti koju pacijent dobije kada svojim postupcima i simulacijama zavara liječnika i liječničko osoblje.

Postavljanje dijagnoze

Dijagnoza se temelji se na kombinaciji laboratorijskih i drugih dijagnostičkih testiranja, povijesti bolesti i isključenja drugih mogućih fizičkih i mentalnih bolesti. Bolest se, nažalost, obično uspije dijagnosticirati tek nakon niza godina od samoga početka javljanja simptoma.

Pri postavljanju dijagnoze od velike bi pomoći moglo biti pažljivo i detaljno uzimanje prethodne povijesti bolesti, opserviranje pacijenta te informacije dobivene od obitelji i prijatelja ili iz drugih zdravstvenih ustanova u kojima je pacijent bio liječen.

U MKB-10 umišljeni su poremećaji klasificirani pod šifrom F68.1 te opisani kao namjerno izazivanje ili simulacija tjelesnih simptoma ili psihičkih nesposobnosti.

U DSM V poremećaj je opisan pod šifrom 300.19 kao „umišljeni poremećaj nametnut sam sebi“.

Profesionalni pacijenti

Osobe koje pate od  Munchausenovog sindroma tvrde da imaju simptome koji su tipični za određene tjelesne bolesti. Poremećaj se u literaturi često opisuje i kao hospitalizam, bolnička ovisnost ili sindrom profesionalnog pacijenta.

Glavna karakteristika ovih pacijenata je da:

• izmišljaju povijest bolesti, glume simptome (najčešće abdominalnu bol, groznicu, mučninu, povraćanje, vrtoglavicu i napadaje, kroničnu bol u leđima),
• sami izazivaju simptome (tako da si ubrizgavaju bakterije kako bi izazvali infekciju, ozljeđuju se, sprječavaju zacjeljenje rana) i /ili
• lažiraju laboratorijske nalaze (kontaminiraju uzorke urina ili stolice, uzimaju razne lijekove kako bi se dobili određeni zbunjujući laboratorijski nalazi) i sl.

Za osobe s tim poremećajem karakteristično je da su upoznati s bolestima tako dobro da uspiju zavarati i same liječnike. Zbog toga budu primljeni i zadržani u bolnici. Nakon primitka u bolnicu njihove se tegobe ili pogoršavaju ili modificiraju, a nakon što testiranja pokažu negativne ili dvojbene rezultate, obično optuže liječnike za nesposobnost i napuste bolnicu. Tada idu do druge bolnice čak i do drugog grada te se proces nastavlja.

Kako bolest napreduje tako pacijent saznaje sve više o lijekovima, liječenju, bolestima i samim bolnicama, odnosno njihovom ustroju i funkcioniranju, te s vremenom postaje pravi stručnjak za medicinska stanja. Kako vrijeme odmiče, serija hospitalizacija se obično povećava. Neka istraživanja pokazuju relativno visoku stopu smrtnosti promatranih osoba s poremećajem. Uzroci smrti su bili infarkt miokarda zbog samoiniciranja adrenalina ili septikemija nakon samoiniciranja bakterija.

U nekim se slučajevima mogu pojaviti jedna do dvije epizode bolesti nakon čega se epizode tijekom života više ne pojave, ipak u većini slučajeva poremećaj progredira i preraste u kroničan oblik koje je vrlo teško liječiti.

Opasne majke

U literaturi je opisan još jedan oblik umišljenog poremećaja poznat kao Munchhausenov sindrom preko posrednika. U DSM V ovaj tip je opisan kao „umišljeni poremećaj nametnut od drugoga“. Osobe s tim poremećajem namjerno produciraju ili izmišljaju simptome bolesti kod druge osobe koja je pod njihovom skrbi ili njegom (djeca, starije i nemoćne osobe, invalidi).

Ovaj tip se ipak najčešće dijagnosticira kod majki koje namjerno ozljeđuju svoju djecu. Prvi slučaj ovoga poremećaja opisao je 1977. godine jedan američki pedijatar. Takve majke, naime, daju krive podatke o bolesti, lažiraju povijest bolesti i /ili lažiraju laboratorijske rezultate (npr. namjerno dodajući krv u mokraću ili stolicu, ubrizgavajući bakterije ili lijekove djetetu u krv i sl.). Najčešće induciran ili lažiran simptom je krvarenje, ozljeda, apneja, proljev, povraćanje, vrućica i osip. Često su znakovi i simptomi te laboratorijski nalaz krajnje neobični te u nesrazmjeru s majčinim iskazom.

Kada znaju da ih se promatra, majke zlostavljanog djeteta se predstavljaju kao vrlo pažljive i brižne osobe zabrinute za stanje svoga djeteta, a svrha takvog ponašanja je dobivanje pažnje i sažaljenja zbog bolesnog djeteta. Smatra se da je taj poremećaj češći nego što se uspije utvrditi u kliničkoj praksi te je postavljanje dijagnoza ekstremno bitno. Stoga kliničari u nejasnim kliničkim slikama i laboratorijskim nalazima trebaju sumnjati i na taj poremećaj budući da morbiditet i mortalitet nisu zanemarivi. Istraživanja utvrđuju da se smrt djece kreće od 6 do 10% te da je uzrok obično otrovanje, dok se invaliditet penje čak do 73 %.

Hipohondrija nije Munchausenov sindrom

Važno je naglasiti da Munchausenov sindrom nije isto što i hipohondrija koja spada u somatoformne poremećaje. Naime, kod hipohondrije osoba zaista smatra i vjeruje da ima određenu bolest dok kod Munchausenovog sindroma osoba zna da nije bolesna, ali to želi biti zbog čega stalno lažira simptome i glumi.

Isto tako, ovu vrstu sindroma treba razlikovati od izmišljanja zdravstvenih problema zbog nekog drugog cilja ili sekundarne dobiti što često znaju raditi odrasli pojedinci kako bi dobili bolovanje, mirovinu ili neku drugu financijsku odštetu.

Liječenje i zaključak

Munchausenov sindrom je ozbiljan poremećaj, a liječenje ove skupine bolesnika je izrazito teško. Prvi cilj liječenja je pokušati modificirati bolesnikovo ponašanje tako da se smanji šteta koju si bolesnik može nanijeti, a sukladno tome i reducirati zloporabu medicinskih resursa. Kada je prvi cilj ostvaren, liječenjem se nastoji riješiti psihološki problem koji dovodi do takvog ponašanja.

Bolesnici koji pate od Munchausenova sindroma trebaju se na neagresivan ili neosuđujući način suočiti s dijagnozom bez ukazivanja na krivnju ili predbacivanja, tumačeći ponašanje kao poziv u pomoć. U slučaju Munchausenovog sindroma preko posrednika glavni cilj je osigurati sigurnost i zaštitu za sve stvarne i potencijalne žrtve.

Standardna terapija ili skupina terapijskih postupaka za taj poremećaj ne postoji, a liječenje obično uključuje i psihoterapiju. Klinički je paradoks da pacijenti žele biti u ulozi bolesnika tako da im nije cilj pronaći „lijek“. Zbog toga većina pacijenata slabije surađuju u terapijskom postupku kada se i postavi dijagnoza te odbijaju psihijatrijski tretman.