Ljubav: Je li došlo vrijeme da obustavimo potragu za srodnom dušom?
Većina priča o ljubavi koje su nam pričali u djetinjstvu završavale su riječima: "... i živjeli su sretno do kraja života". Gotovo uvijek u takvim pričama postojao bi princ na bijelom konju koji bi u ključnom trenutku spasio prekrasnu princezu, odveo ju u svoj dvorac i ispunio apsolutno sve njezine želje
Ovakav pristup ljubavi i ljubavnim vezama ugradio je u svijest mnogih ljudi ideju o postojanju onog jednog partnera, naše srodne duše, „druge polovice” s kojom ćemo se razumjeti i bez riječi i koja će učiniti naš život potpunim.
Kao da je on prije toga bio nepotpun. Kao da smo bili samo “polovica”. Je li koncept srodne duše održiv? I donosi li nam on više štete nego koristi?
Naš partner trebao bi nam biti mentalno i fizički privlačan. Mnogi parovi u dugogodišnjim vezama navode kako je također važna i komunikacija
Ljubav je sve što nam treba?
Nekoć su ljudi stupali u brak prvenstveno zbog materijalne sigurnosti. Dogovoreni brakovi bili su posve normalna pojava, a od partnera se, u pravilu, nije tražilo da nam bude bračni drug, najbolji prijatelj, rame za plakanje, osoba od povjerenja, da donese osjećaj cjelovitosti u naše emocionalno stanje i da svakog dana iznova budi u nama osjećaj zaljubljenosti kao prvog dana. Da bude naša srodna duša. Danas od partnera često zahtijevamo upravo to.
Poznata terapeutkinja za parove Esther Perel u jednom od svojih govora kazuje kako je donedavno, koncept srodne duše i svo ispunjenje koje njezinim dolaskom očekujemo, bio rezerviran uglavnom za religijsko iskustvo. Transcendencija, smisao, cjelovitost i ekstaza bilo je nešto što su ljudi crpili iz religije.
U modernom zapadnjačkom mentalitetu, to više nije slučaj, a ljudi se okreću romantičnoj ljubavi u potrazi za spomenutim osjećajem cjelovitosti i smisla.
Na taj način na partnera, ali i na romantičan odnos, stavlja se velik pritisak. Perel kazuje ne samo da taj pritisak može biti kontraproduktivan nego i da je vrlo opasno tražiti od druge osobe da bude “naše sve”. Vrhovno biće taj teret možda i može podnijeti, ali običan smrtnik – jako teško.
Što onda preostaje?
Važno je shvatiti da premda koncept srodnih duša možda nije optimalan način traženja životnog partnera, ne treba zanemariti osjećaje nauštrb racionalnosti. Srce i mozak moraju surađivati, naš partner trebao bi nam biti mentalno i fizički privlačan. Mnogi parovi u dugogodišnjim vezama navode kako je također važna i komunikacija (riječi su oružje koje ćemo posljednje odbaciti, stoga je u odnosu svakodnevno potrebno čistiti vokabular od negativnih riječi usmjerenih prema partneru), spremnost na kompromis i njegovanje partnerskog odnosa temeljenog na prihvaćanju, intimnosti i poštivanju.
Srodna duša ili životno partnerstvo?
Pojam srodne duše podrazumijeva da naše duše, nakon što pronađu jedna drugu – postaju zauvijek potpune. U toj priči nema mjesta za rast i napredak, ali i za pokoju partnersku krizu i sazrijevanje koje potom slijedi. U tom smislu, pojam srodne duše zapravo nas dosta ograničava, a često dovodi i do razočarenja.
Umjesto pojma srodne duše, možda bi se korisnije bilo okrenuti pojmu životnog partnerstva. Ono nam nudi mogućnost da umjesto isključivo ljubavi i ljubavne priče, kreiramo životnu priču koja najvjerojatnije neće biti savršena od početka do kraja, ali će biti zajednička. Drugim riječima, nije do toga jesmo li ili nismo pronašli svoju srodnu dušu, nego želimo li s osobom koju imamo pokraj sebe zajednički graditi smislen i vrijedan odnos.