Jeste li sigurni da vam sjećanje dobro „radi“? I vaš mozak može lagati

Svima nam se događa da nešto ponekad zaboravimo, možda čak i nešto što nam je vrlo važno. Tako nije rijedak slučaj da roditelj opterećen obavezama na poslu zaboravi kako je danas njegov ili njezin red da ode po dijete u vrtić ili kad se ne možete sjetiti gdje ste ostavili ključeve od stana.

Naše sjećanje podložno je pogreškama i svatko će priznati da je tako. No, manje je onih koji su spremni prihvatiti da postoje i sjećanja na nešto što se uopće nije dogodilo, a duboko su uvjereni kako jest ‒ takozvana lažna sjećanja. Ljudi su vrlo prijemčivi na sugestiju pa lažna sjećanja uopće nisu rijetkost.

U većini situacija lažna sjećanja prilično su nevažna. Primjerice, vratimo se na slučaj s ključevima ‒ sjećate se da ste ih donijeli u kuću i ostavili na stol u sobi iako ste ih zapravo ostavili u automobilu. No, u nekim drugim situacijama lažna sjećanja mogu imati ozbiljne implikacije. Tako su istraživači otkrili da su upravo lažna sjećanja glavni uzrok pogrešnih sudskih osuda, obično zbog lažne identifikacije osumnjičenog ili lažnih prisjećanja tijekom policijskih ispitivanja. Lažna sjećanja  mogu imati i značajan utjecaj na osobu i njezinu okolinu, poput vjerovanja da je čovjek bio seksualno zlostavljan u djetinjstvu, a nije.

>> Čitajte još: Može li netko uspješno kontrolirati naš um, a da toga nismo ni svjesni? Možda i do vaše podsvijesti dopiru subliminarne poruke s ciljem promjene vaših stavova? Kliknite i provjerite <<

Videokamera s greškom

Što, dakle, znači lažno sjećanje? Riječ je o „proizvedenim“ ili iskrivljenim prisjećanjima na događaj koji se zapravo nije dogodio. Mnogi misle da je sjećanje nešto poput videokamere koja precizno dokumentira i pohranjuje sve što se događa.

Doduše, naš mozak, ta naša „kamera“, doista ima super moći kojih nismo čak ni svjesni, pa su tako zabilježeni slučajevi ljudi koji su nakon neke traume, primjerice, nakon kliničke smrti, progovorili stranim jezikom koji nikad nisu učili. I taman kad se počelo nagađati o reinkarnaciji i njihovom prošlom životu, otkrilo se da su podsvjesno mjesecima, možda i godinama slušali nekoga u svojoj blizini tko je govorio tim jezikom. Iako ništa nisu razumjeli, a vjerojatno tu osobu uopće nisu svjesno ni slušali, njihov je mozak sve zabilježio, svaki detalj, a potom je uslijed traume sve reproducirao. No taj je nevjerojatni mozak podložan i pogreškama, pa tako ljudi mogu biti posve uvjereni kako je njihovo sjećanje točno, ali ta sigurnost nije jamstvo da je to uistinu tako.

Čimbenici koji utječu na lažna sjećanja uključuju pogrešnu informaciju i pogrešno pripisivanje originalnog izvora informacija. Postojeće znanje i druga sjećanja također mogu ometati formiranje novog sjećanja, što dovodi do toga da je prisjećanje na neki događaj pogrešno ili potpuno lažno.

Doduše, naš mozak, ta naša „kamera“, doista ima super moći kojih nismo čak ni svjesni, pa su tako zabilježeni slučajevi ljudi koji su nakon neke traume, primjerice, nakon kliničke smrti, progovorili stranim jezikom koji nikad nisu učili

Istraživačica sjećanja Elizabeth Loftus u svojim je istraživanjima pokazala kako je moguće stvoriti lažna sjećanja putem sugestije. Pokazala je i da sjećanja mogu postati jača i živopisnija kako vrijeme prolazi. Tijekom vremena, sjećanja se iskrivljuju i počinju se mijenjati. U nekim slučajevima originalno sjećanje može se izmijeniti da bi uključilo nove informacije ili iskustva. 

Podložnost sugestiji

Njezino pionirsko istraživanje pokazalo je kako se lako stvaraju lažna sjećanja. U jednom ispitivanju sudionici su gledali snimku automobilske nesreće, a zatim im je postavljeno niz pitanja o tome što su vidjeli u filmu. Neke sudionike su upitali: „Koliko su se brzo kretali automobili kad su se zabili jedan u drugoga“, a drugima je postavljeno isto pitanje, ali je riječ „zabili“ zamijenjena riječju „sudarili se“. Kad je sudionicima poslije tjedan dana dan test sjećanja na nesreću koju su gledali na snimci, ispitanici kojima je postavljeno pitanje riječima „zabili se“ imali su više lažnih sjećanja o tome da su u filmu vidjeli razbijeno staklo.

Loftus također objašnjava da se lažna sjećanja lakše stvaraju kad prođe dovoljno vremena pa originalno sjećanje izblijedi. Primjerice, kod svjedočenja na sudu, duljina vremena između incidenta i intervjua o događaju igra ulogu u prijemčivosti na lažna sjećanja. Ako se ljude intervjuira odmah nakon događaja, kad su detalji još jasni, manje je vjerojatno da će pogrešne informacije na njih utjecati. No ako se intervju događa kasnije, ljudi će vjerojatnije biti podložni lažnim informacijama.

Loftus objašnjava da se lažna sjećanja lakše stvaraju kad prođe dovoljno vremena pa originalno sjećanje izblijedi

Dakle, iako vam je u to možda teško povjerovati, svi imamo lažna sjećanja. Naša sjećanja općenito nisu tako pouzdana kao što mislimo, a lažna sjećanja lako se stvaraju, čak i kod onih koji obično imaju vrlo dobro pamćenje.