Izljevi bijesa kod djece: neposlušno ponašanje ili nešto drugo?

„Moje dijete ima dvije godine. Na najmanji povod baca se na pod, vrišti do promuklosti, koluta očima, mlatara rukama. Ne mogu ga smiriti.“ Tako roditelji najčešće opisuju ispade bijesa koji se javljaju u dobi od 18 mjeseci do 5 godina, (najčešće između druge i četvrte godine).

Ispadi bijesa – prolazna razvojna faza

U toj dobi ispadi bijesa ne moraju značiti da je dijete „zločesto“ ili „neodgojeno“, već je to prolazna razvojna faza. Međutim, ona ima znatan utjecaj na razvoj ličnosti djeteta. I zato je važno kako roditelji shvaćaju što se događa i kako se ponašaju prema djetetu.

Neka djeca ostaju bez daha, poplave i izgube svijest. To su tzv. respiratorne afektivne krize. Roditelji se uplaše takvih epizoda i popuštaju djetetu da ne bi plakalo i da mu te krize ne naškode zdravlju.

Postoje situacije u kojima se češće javljaju ispadi bijesa:

• Promjena ritma života i reda na koje je dijete naviklo. (Svaka promjena u ustaljenom načinu života može uznemiriti dijete, pa ga u toj dobi treba čuvati nepotrebnih promjena.)
• Oduzimanje ili uskraćivanje željenih predmeta, posebno ako se  to radi na brzinu ili grubo. Javlja se burna reakcija i zato jer dijete misli da je to zauvijek. Treba mu dati u zamjenu nešto drugo ili ga zainteresirati za druge aktivnosti.
• Roditeljsko uplitanje u igru djeteta. Osujećivanje djetetova „plana“. Djetetu treba na vrijeme najaviti planove, a ne postavljati svoje zahtjeve kad je već ono  započelo neku svoju aktivnost.
• Visoka emocionalna tenzija među odraslim članovima obitelji, neusklađenost odgojnih stavova. Pritom treba naglasiti da djetetu više smeta sukob koji nastaje među odraslima, nego sama različitost u ponašanju prema njemu.

Zašto tako burni ispadi upravo u toj dobi?

Ispadi bijesa posljedica su unutarnje napetosti i emocionalne labilnosti (naglih promjena raspoloženja), koje su bitna značajka ove dobi.

Događaju se i brojne promjene. Dijete sazrijeva, što se očituje u doživljavanju i ponašanju. U doživljavanju dijete postaje svjesnije sebe, svojih novih mogućnosti, svoje volje, otkriva svoje „JA“, što se dramatično očituje i u govoru i u ponašanju. Ono želi odlučivati, počinje jasno i glasno izražavati svoje zahtjeve, a na roditeljske zahtjeve reagirati odlučnim „NE“, „NEĆU“, „HOĆU SAM“.

Dijete hoda i trči samo, penje se, govori, puno toga zna i može samo, istražuje svijet oko sebe, uči, upoznaje nove predmete i situacije i sve ga zanima. Ono je neobuzdano u svojoj želji da upozna svijet. Puno je energije koja pršti iz njega. Dijete ne zna izaći nakraj sa svojom narastajućom snagom, koja ga povremeno preplavi, i to se onda lako odmetne u ispade bijesa.

Postavljajući odlučno svoje zahtjeve i sukobljavajući se s okolinom dijete razvija „svoju volju“. Uči svjesno postavljati ciljeve i zalagati se za njih. Treba ga u tome podržati. To ne znači da mu treba dopustiti da ispadima postiže svoje ciljeve.

Kako spriječiti napadaje bijesa?

Odgovor je jednostavan – nikako. Ali ipak, mogu se svesti na najmanju mjeru. Kako?

Ujednačen raspored

Održavajte ujednačen ritam jela, odmora i spavanja. Djeca vole stalnost i predvidljivost. To smiruje i na dulji rok stvara osjećaj sigurnosti.

Očekivanja u skladu s dobi

Uvažavajte dob djeteta. Ne očekujte previše od malog djeteta, kao npr. da trogodišnjak ili četverogodišnjak sam sprema svoje igračke (što je vrlo čest slučaj).

Jasne poruke i razumijevanje

Upućujte djetetu jasne poruke riječima koje ono razumije.

Provjerite da li vas je malo dijete čulo i razumjelo. Mala djeca se nerijetko zanesu u igri i ne čuju što roditelji govore. Ili „ne čuju“ jer su ljutiti na vas, jer „nemate vremena za igru“, ili „više volite brata“ ili ste i vi ljutiti i agresivni, umorni i neraspoloženi.

Osluškujte svoje dijete i njegove potrebe

Je li dijete sretno, tužno, usamljeno, nezadovoljno? Djetetu je važno doživjeti kako je vama stalo da se ono dobro osjeća. Prepoznajte njegovo raspoloženje. Odobrite mu da ima pravo tako se osjećati, pa i onda kad je tužno i ljutito, ali treba naučiti ponašati se na prihvatljiv način. Jer dijete ne odlučuje što će osjećati, a u izražavanju tih osjećaja (vanjskom ponašanju) ono treba pomoć odraslih. Suosjećajte malo s njim prije nego ga krenete tješiti i objašnjavati mu kako nema razloga za svoje osjećaje.

Postavljanje granica i dosljednost

Važno je da roditelji postave jasne granice o tome što dijete smije a što ne jer kroz to roditelji preuzimaju i odgovornost. Budite dosljedni: kad kažete NE, neka to tako i ostane kako god dijete reagiralo. Ako roditelji ne postave jasne granice, dijete postaje nervozno, razdražljivo jer ono postaje „gazda“ u obitelji. Roditelji se počinju plašiti svog djeteta i njegovog ponašanja i počinju beskrajna popuštanja. I zato da bi izbjegli sukobe i „imali malo mira“, dopuštaju djetetu, bez kriterija, da radi što hoće, popuštaju mu u svemu što traži, dopuštaju mu da „provodi svoju volju“ pod svaku cijenu. A onda, „kad izgube živce“, naglo „promijene politiku“ i najčešće kazne dijete, kojemu nije jasno što je učinilo loše, ali mu je svakako jasno da su na njega svi ljutiti i da je ono „zločesto“. Tu već počinje djetetova „loša slika o sebi“.

Bez zbunjivanja i kažnjavanja

Ne zbunjujte dijete suprotnim očekivanjima i zahtjevima („Dođi meni, vidim ja da tu tebe nitko ne voli“.). Kažnjavanje samo pogoršava situaciju i povećava nesigurnost, a sigurnost je djetetu itekako potrebna.

Ako roditelj postupa kruto, može „slomiti djetetovu volju“. Dijete će nakon toga biti mirno i poslušno i neće se protiviti i raditi nestašluke. Ali kad odraste postoji mogućnost da postane pasivno, slabe volje, ponizno i bez inicijative ili pak kruto i nemilosrdno.

Prava mjera

Treba naći pravu mjeru. Kako? Prava mjera za svakog roditelja može biti drugačija. Ima nekih naputaka koji mogu biti od koristi, kao što su: U sitnim dječjim zahtjevima dobro je biti popustljiv. Dijete voli da mu se kaže „DA“. To jača njegovu samosvijest, ali nikako ne treba odustajati od onoga što smatramo važnim. Da bismo to mogli provoditi, dobro je unaprijed odlučiti što je važno, a što nije. Npr. važno je da dijete jede, ide u vrtić i sl. Nije važno npr. hoće li obući crvene ili zelene čarape ili hoće li jesti malom ili velikom žlicom. Roditelji često nepotrebno insistiraju na nevažnim stvarima.

Kad izljev bijesa počne…

• Sjetite se da je ispad bijesa težak ne samo za vas, nego i za dijete, da je ono izbezumljeno, preplavljeno osjećajima koje ne može kontrolirati. Pomislite kako bi vama bilo da se odjednom npr. rasplačete na poslu pred šefom ili kolegama.
• Ne reagirajte odmah. Stanite malo i smirite se (tu pomaže „trik s 4 duboka uzdaha i izdaha“) prije nego što pristupite djetetu.
• Ne tucite i ne vičite, to odmaže; roditelj koji vrišti i baca stvari loš je model svom djetetu, a i sam se nakon toga loše osjeća.
• Pričekajte da se bura stiša.

• Dok se to ne dogodi pogledavajte dijete da se ne bi ozlijedilo ili uništilo stvari oko sebe. Ne tjerajte ga u drugu prostoriju, ako baš ne morate.
• Kad se dijete smiri pristupite mu, ponovno uspostavite bliskost. Dajte mu na znanje da shvaćate da mu je teško. Potaknite ga da govori o svojim osjećajima ako je zrelo za to. Uvijek odobrite osjećaje, ma kakvi oni bili. Recite djetetu da razumijete da će se kojiput opet jednako osjećati i savjetujte mu kakvo ponašanje očekujete od njega kad se ponovno bude tako loše osjećalo.
• Sjetite se da je to prolazna razvojna faza koju ćete olakšati djetetu svojim mirnim i brižnim pristupom.