I vama „nije ništa“? Zaista? Povremeno biste trebali priznati pravu istinu

Koliko puta ste rekli „nije mi ništa“ kada je bilo više nego očigledno da vam je nešto? Koliko puta ste od drugih čuli tu istu laž? Ponekad je uistinu lakše povući se u sebe i izbjeći neugodni razgovor nego se s njime suočiti i tako riskirati da se poslije osjećamo još gore.

Negiranje i povlačenje u sebe uobičajeni su načini na koje se mnogi od nas nose s emocionalnim povredama. Stavljanjem zida između nas i osobe koja nas je povrijedila zapravo želimo onemogućiti da nas ta osoba povrijedi još i više.

Tisuću riječi skrivenih u šutnji

Upravo takva vrsta izolacije često predstavlja znak bližnjima da nešto nije u redu. Jer, šutnja u ovim slučajevima doista govori više od tisuću riječi. Ipak, kakve su to riječi koje ostaju neizgovorene? One osobi kojoj su upućene bivaju nerazumljive, pa joj preostaje samo nagađati njihovo značenje.

U pozadini šutnje zbog emocionalne povrede obično se nalaze duboko ukorijenjena negativna uvjerenja o nama samima. Kada nas netko povrijedi, ta negativna uvjerenja stečena najčešće već u djetinjstvu mogu se aktivirati u obliku osjećaja odbačenosti, bezvrijednosti, povrijeđenosti, uvrede.

Osoba može osjećati kao da nije vrijedna pažnje/ljubavi, može se osjećati poniženo, ili može osjećati krivnju jer „nije dovoljno dobra“.

Zašto želimo zamaskirati emocionalnu bol?

Brojni su razlozi zašto od drugih želimo sakriti emocionalnu povredu koja na površinu izvlači maloprije spomenuta negativna uvjerenja. Ipak, zajednička poveznica svim tim razlozima jest – strah.

Strah nas je da pred drugima nećemo ispasti slabi. Ili da ćemo pokazivanjem osjećaja doći u podređeni položaj u odnosu na drugu osobu. Strah nas je da ćemo izgubiti kredibilitet pred drugima. Stvoriti prostor da nas drugi, vidjevši našu „slabost“, iskoristi za vlastite ciljeve.

U suštini, riječ je o nepovjerenju: prema drugoj osobi da će na naše „srce na dlanu“ reagirati negativno, ali i prema sebi – da se nećemo znati nositi s njihovom reakcijom.

Što možemo učiniti?

Nije nužno uvijek i pred svima pokazati povrijeđenost, naročito u nekim formalnijim situacijama, poput onih poslovnih.

Međutim, ukoliko našim najbližima, partnerima, prijateljima ili obitelji nikada ne pokažemo da su nas svojim riječima ili postupcima povrijedili, velika je vjerojatnost da će oni to iz neznanja ponoviti. Dakle, ako ne pokažemo svoju ranjivost, možda nikada nećemo dobiti empatiju i razumijevanje koje nam je potrebno.

Paralelno s tim, potrebno je raditi na svom osjećaju vrijednosti i dostatnosti – čak i onda kada se osjećamo loše i ranjivo. Pogotovo onda. Budući da to većini ne dolazi prirodno, potrebno se stalno i iznova podsjećati da je u redu ne biti ok, biti ranjiv i povremeno izgubljen, jer to nas ne čini ništa manje vrijednima, već upravo suprotno.