Djeca i potres: kako pomoći mališanima da prebrode strah?

O posljedicama potresa na psihu stradalih još će se dugo pisati, no ne smije se zaboraviti da potresi (koji se u vrijeme objavljivanja članka i dalje ne smiruju) ostavljaju posljedice na psihološkom zdravlju naše djece. Stoga ovom prilikom prenosimo korisne savjete preuzete iz članka objavljenog na platformi „Psihološka pomoć“, kojeg potpisuje Tijana Debelić, doktorandica psihologije i kbt psihoterapeutkinja u superviziji, a kojeg u cijelosti možete pročitati na ovoj poveznici.   

Tragedija je oko nas i u nama, ali moramo biti jači nego ikada prije. Ne smijemo zaboraviti da smo mi zvijezde u koje gledaju naša djeca – podučimo ih stoga kako se nositi sa svime što se događa oko nas i u nama. Kako? Evo nekoliko savjeta, iskreno se nadam da će vam biti od pomoći.

Objasnite djetetu što se dogodilo

Naravno, ovisno o dobi, koristit ćete i različit stupanj zahtjevnosti priče (ovi malo veći klinci možda će čak objasniti vama, s obzirom na to da smo mi davno bili u srednjoj školi). Manjem djetetu možete reći da je zemlja sastavljena od velikih puzzli koje se stalno miču, ali da ponekad to rade nježno i tiho pa mi to ne osjetimo (kao kada se, na primjer, oni igraju u svojoj sobi u tišini, pa ih mi u boravku ne čujemo). No, ponekad se puzzle malo razigraju i tada bude potres (baš kao kada oni skaču) pa ih tada čuju čak i susjedi kat niže ili možda čak cijela zgrada. Ili ispričajte neku drugu slikovitu priču.

Što odgovoriti na pitanje “Hoće li se ponoviti?”

Nemojte lagati da se neće ponoviti jer ako se to dogodi, utjecat će na djetetovo povjerenje prema vama. Umjesto toga, budite iskreni s djetetom ali ga istovremeno i osnažite. Možete reći nešto poput: “Ako se ponovi, bit ćemo spremni.“

Minimum vijesti i reportaža o potresu

Vrlo je važno da smanjite na minimum gledanje vijesti i slušanje reportaža o potresu. Naime, opetovano gledanje slika i snimki katastrofa koje je potres prouzročio, u djetetu jača traumu te usporava njezino izlječenje. Također, manja djeca ne znaju nužno razliku između snimljenog sadržaja i prijenosa uživo, pa mogu povjerovati da se preneseni sadržaj odvija u realnom vremenu čime se potiče iznova njegov strah.

Osluškujte djetetove riječi, ali i tišinu

Naoružajte se strpljenjem i pripremite se na niz pitanja – ona će često biti „iz vedra neba”. Ali upravo su ti spontani upiti i najbolje prilike za razgovor. Naime, nije ih dobro požurivati niti namjerno nametati temu potresa. Kada dijete krene razgovarati s vama, otvorite se svemu što vam govori i pokušajte razumjeti njegov osobni doživljaj situacije – njegove misli i osjećaje o onome što je proživjelo i što trenutno proživljava.

Uvažite i normalizirajte njegovo iskustvo

S tim ciljem koristite rečenice poput: „Vidim da si ljut/a, tužan/na… (ili bilo koja druga emocija koju primijetite)”. Recite da je u redu osjećati se preplašeno i da se svi mi ponekad osjećamo tako. Poštujte njihovu potrebu za samoćom ako ju izraze te prigrlite njihovu izraženiju potrebu za bliskošću.

Podučite dijete o strahu

Možete mu reći nešto poput: “Svi ljudi ponekad osjećaju strah, i djeca i odrasli. Za razliku od sreće koju volimo osjećati, strah nam je svima neugodna emocija. Kada se bojimo, naše su misli ružne i crne, a naše tijelo doživljava čudne promjene – tresemo se, jako nam lupa srce, mišići nam se zategnu kao praćke, možemo imati osjećaj da je teško udahnuti ili da nam slon sjedi na prsima. Sve te promjene su normalne i naše tijelo tako reagira kako bi nas zaštitilo i omogućilo nam da se borimo protiv onoga što nas plaši. No, strah je dobar dok nije pretjeran – npr. važno je pažljivo pogledati lijevo i desno prije negoli prelazimo cestu, ali nije dobro prestati izlaziti iz kuće kako nas slučajno auto ne bi pogazio. Iz tog je razloga bitno naučiti smiriti svoj strah i to ću te ja podučiti.”

Utješite ga i učinite da se osjeti sigurnim

Osim što ćete ga svojim ponašanjem svakodnevno podsjećati da ste uvijek tu za njega, možete ga i podučiti kako se zaštititi od potresa te mu objasniti da postoje ljudi (vatrogasci, hitna pomoć, policija, vojska) koji svakodnevno marljivo i hrabro rade kako bi svi mi bili sigurni. Osim njih, postoje i nebrojeni ljudi koji su spremni pomoći drugima u nevolji upravo kao što to sada i čine (možete im pokazati i par izabranih slika koje su ljudi objavili na društvenim mrežama, a koje zorno prikazuju volonterske akcije). Nipošto nemojte djetetu govoriti rečenice poput: “Nemoj se bojati” ili “Nemoj biti tužan”. Možda vam se na prvu čini da ga tako tješite ili smirujete, ali učinak je sasvim suprotan – poruka koju mu tako šaljete jest da „ono što dijete osjeća nije važno ili prikladno”.

Posvetite mu više pažnje

Posebice u traumatskim situacijama, djeca najčešće imaju veliku potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću sa svojim roditeljima. Vi ste njihova referentna točka iz koje sve počinje i gdje sve završava. Dodir je prvo ljudsko osjetilo koje se razvije, iskoristite njegovu moć: nikako nećete pogriješiti s više maženja, grljenja i ljubljenja.

Pokažite mu vlastitim primjerom

Ne zaboravite, djeca (ali i odrasli) uče putem imitacije. Stoga, čak i u izvanrednim okolnostima poput potresa, ključno je osvijestiti da ste vi njihov model u svakom smislu: praktičnom, ljudskom, emocionalnom, solidarnom. Nemojte to smetnuti s uma.

Iskoristite situaciju u edukativne svrhe

Vjerujem da se slažete sa mnom da se u svakom zlu moramo potruditi pronaći ili stvoriti nešto dobra, pa tako ova prirodna nedaća može postati prilika za podučiti vaše dijete važnosti ljubavi i poštovanja prema prirodi, ali i empatije i solidarnosti prema onima među nama koji su imali manje sreće i koji su, možda, čak izgubili dom ili, ne daj Bože, nekog voljenog. Na tom tragu pročitajte i pokušajte primijeniti i sljedeći savjet.

Potaknite dijete na solidarnost

Omogućite djetetu da bude dio pozitivne promjene, pomažući na neki način potrebitima, posebice ako se radi o vršnjacima. Osim što ga podučavate o važnosti altruizma, pomažete mu da preuzme osjećaj kontrole nad situacijom, ali i jačate njegov osjećaj sigurnosti i samoučinkovitosti.

Sačuvajte rutinu

Pokušajte se čim prije, koliko god vam je to moguće, vratiti „normalnosti”, točnije, rutinskim aktivnostima i programu; rutina čini da se djeca osjećaju sigurno i pomaže im brže proraditi eventualnu traumu. Ako ste se zbog izvanrednih okolnosti morali preseliti, stvorite nove rutine kojih ćete se pridržavati.

Njegujte kod djeteta osjećaj zahvalnosti

Teška vremena znaju nam zamagliti pogled, usmjeriti nas isključivo na ono loše. Važno je stoga da tada podučite svoje dijete ponovno sagledati svoj život – sigurna sam da ćete svakodnevno pronaći u njemu barem jednu čaroliju. Možete krenuti tako što ćete svaki dan prije spavanja podijeliti s njime nešto na čemu ste vi taj dan zahvalni, pa nježno potaknuti i njega da vam se pridruži.

Podučite dijete metodama opuštanja

Postoje vježbe disanja, progresivna mišićna relaksacija ili divne mindfulness vježbice koje možete raditi s djetetom. Možete i zajedno crtati strah, pa mu dati neko nezastrašujuće ime poput Strašnislav, Profesor Potresić, Tresonja ili slično, kako biste postepeno umanjili njegovu snagu i intenzitet. Možete i raditi vježbice imaginacije u kojima vaše dijete zamišlja da je superheroj koji ima neku određenu moć, a koju može prizvati svaki puta kada je u strahu. Zaista je mnogo kvalitetnih aktivnosti koje danas možete pronaći na internetu.

Osjetite li potrebu, potražite stručnu pomoć

Nažalost, traumatska iskustva mogu na nama ostaviti duboke tragove, a to je posebice tako kada se radi o djeci. Čim ranije reagirate, veća je mogućnost brzog i potpunog oporavka kao i prevencija mogućih zdravstvenih komplikacija.

I ne zaboravite na sebe

Zapamtite, dobar roditelj je roditelj koji je dobro! Djetetu možete najviše pomoći kada ste i sami smireni. No, nemojte očekivati od sebe nemoguće – naravno da nećete svakodnevno pričati naglas o svojim strahovima pred djetetom, ali nije vam zabranjeno podijeliti s njime poneki trenutak straha kojeg osjetite. Tako ga podučavate da su emocije zdrave i da se nemamo čega sramiti. Nadalje, imajte na umu da je ponekad sasvim u redu odgovoriti s „ne znam“; dijete ne očekuje da znate ama baš sve – vi niste savršen roditelj i ne morate to ni biti. Zapamtite, za vaše ste dijete superheroj već i sada, samo vi to ponekad zaboravite.