Dijagnoza koja nestaje: „histerija“ i zašto ona to – nije

Riječ histerija svoj korijen vuče iz grčke riječi hystera, maternica. Histerija je termin kojega je koristio i Hipokrat, opisujući tako poremećaj koji se kod žena javlja kada hystera, odnosno maternica „šeće po tijelu“.

Naime, u prošlosti se vjerovalo da su histerija i „histerični simptomi“ uzrokovani problemima s maternicom, dakle, jedino su žene mogle biti histerične.

U kontekstu znanosti iz povijesne perspektive, histerijom su se označavale neurotične smetnje karakteristične za žene uzrokovane ženskim reproduktivnim organima, menstrualnim ciklusom, „ženskim“ hormonima koji bi onda utjecali na nekontrolirana emocionalna stanja koja bi žena ispoljavala.

Freudov doprinos

Premda danas postoje brojni poklonici, ali i kritičari lika i djela Sigmunda Freuda, ne možemo zanemariti njegovu ulogu u pomaku razmišljanja o „histeriji“. On je, zajedno sa Breuerom napravio iskorak u razumijevanju „histerije“ kao psihičkog poremećaja osobe, a ne tjelesnog, moralnog ili duhovnog oštećenja žene.

Premda je Freud koristio termin „histerija“ u svojim publikacijama, on ga se nije libio koristiti i u opisu muških pacijenata. Tako je u konačnici zajedno s kolegom Josefom Breuerom počeo koristiti termin konverzija, smatrajući pritom kako se putem tjelesnih simptoma ispoljavaju nesvjesni psihički konflikti osobe koja pati od navedenog poremećaja.

Iako se službeni naziv poremećaja kroz povijest mijenjao, 1980. godine APA (Američko psihijatrijsko udruženje) pojam histerije mijenja u konverzivni poremećaj.

Dakle, premda je napretkom znanosti došlo do mijenjanja terminologije, pa histerija „nestaje“ iz klasifikacija bolesti, ona se i dalje svakodnevno koristi. Najčešće u negativnom kontekstu kao opis trenutačnog stanja određene osobe ili skupine ljudi, obično u trenucima velikog, zaslijepljujućeg emocionalnog naboja (svima nam je poznat termin „masovna histerija“ koju mediji često koriste u svojim objavama).

Što je, dakle, konverzivni poremećaj?

Glavne karakteristike konverzivnog poremećaja su fizički simptomi koje osoba razvija, a koje ona ne može kontrolirati, poput motoričkih smetnji (npr. slabosti, paralize, tremora, osjećaja „knedle“ u grlu), senzoričkih smetnji (npr. neuobičajenog osjeta vida, sluha, dodira), napadaja grčeva i niza ostalih mogućih simptoma.

Ovi simptomi javljaju se naglo, a često su povezani s prethodnim stresnim ili traumatskim događajem u životu osobe.

Važno je naglasiti da osobe s konverzivnim poremećajem ne „glume“ svoje simptome, a sam poremećaj veoma negativno utječe na psihofizičko stanje osobe.

Dijagnozu konverzivnog poremećaja liječnici postavljaju tek nakon temeljitih medicinskih pretraga. Čine to da bi isključili neurološku ili neku drugu etiologiju, a također određuju i daljnji tijek liječenja koji može obuhvaćati farmakoterapiju, psihoterapiju i ostale potrebne oblike terapije.