4 strategije za lakše suočavanje i prihvaćanje kronične bolesti

Kronične bolesti dio su ciklusa života i realnosti mnogih od nas. Pa ipak, fizički i emocionalno one su često vrlo iscrpljujuće. Kronične bolesti prema svojoj definiciji moraju trajati barem godinu dana i zahtijevaju kontinuiranu medicinsku skrb uz značajan utjecaj na živote osoba kojima su dijagnosticirane. Karcinom, dijabetes, astma, multipla skleroza i epilepsija samo su neke od kroničnih bolesti s kojima se milijuni ljudi svakodnevno susreću.

Promjene i tugovanje

Kada obolimo od neke akutne bolesti poput gripe ili upale grla, znamo da je ona tu na kratko te da ćemo se najvjerojatnije vrlo brzo vratiti u svoj uobičajeni ritam. No to ne vrijedi za kronične bolesti koje, jednom kada nastupe, ostaju dulji period i značajno utječu na životnu rutinu.

Uz same simptome bolesti, promjene se mogu manifestirati na sve moguće načine, kako fizičke, tako i emocionalne. Kronične bolesti mogu utjecati na naše poslovne i socijalne uloge, na naš životni stil, predstavljati opasnost za naše samopouzdanje i sliku o sebi i općenito utjecati na pojavu tjeskobnih osjećaja vezanih za budućnost.

Tugovanje je uobičajena pojava nakon vijesti o kroničnoj bolesti – tugovanje zbog značajnog utjecaja na dosadašnji život ili pak oplakivanje budućnosti i planova koji će se privremeno ili trajno promijeniti. Ono što ostaje pod kontrolom osobe jest način na koji će se nositi s kroničnom bolešću.

Kako olakšati prihvaćanje kronične bolesti

Prema brojnim istraživanjima, korisne bi mogle biti sljedeće strategije:

• Način na koji prihvaćamo informacije o kroničnoj bolesti su važne. Istraživanja sustavno pokazuju kako je direktno suočavanje s dijagnozom bolje nego izbjegavanje njezinog prihvaćanja (primjerice, osobe koje s liječnicima razgovaraju o svim pitanjima vezanima za svoju dijagnozu statistički doživljavaju manji stres od onih koji to ne čine).
• Prihvaćanje nestalnosti raspoloženja. Čak i one osobe koje iznimno dobro prihvaćaju svoju dijagnozu te imaju pozitivan stav prema izlječenju ponekad mogu doživjeti pad raspoloženja. Prihvaćanje ovih stanja, razgovor o njima i traženje stručne pomoći, neki su od načina koji mogu pomoći u vraćanju osjećaja kontrole.
• Iznimno je važna podrška bližnjih, ali i adaptabilnost (prilagodljivost) osobe koja je suočena s dijagnozom. Adaptabilnost se pritom često očituje u življenju u sadašnjosti, prihvaćanju smrtnosti, izbjegavanju ruminacije (pretjeranog, „ljepljivog“ razmišljanja o svojoj bolesti), preuzimanju aktivne uloge u ozdravljenju i vlastitom fizičkom zdravlju.

• Neki istraživači naglašavaju važnost koju nada u pozitivan ishod ima za pacijenta. Nada je želja da se nešto dogodi i misao da je naša želja moguća. Ona nije isto što i uvjerenost da će sve biti u redu, već prihvaćanje trenutačne situacije uz povjerenje da može biti bolje i kao takva predstavlja svakodnevnu praksu. Dakle, nada je nešto što sami možemo stvoriti i gajiti kroz odnose prema sebi i kroz odnose s drugim važnim osobama. Jer, način na koji nas obitelj, prijatelji i liječnici vide, kao osobe čiji se identitet očituje u puno širem kontekstu od same dijagnoze, može biti od odlučujuće važnosti u našem stavu prema dijagnozi.