Uživo iz Ruande: kako opisati čaroliju koju samo srce vidi?

Prije dolaska u Afriku, sve što sam znala o Ruandi ilustrirala su dva filma, „Gorile u magli“ i „Hotel Rwanda“ te knjiga „Naš Čo’ek u Africi“. Prvi film donosi istinitu priču o američkoj zoologinji Dian Fossey koja je spašavala planinske gorile. Drugi, također snimljen prema istinitoj priči, prikazuje spašavanje Tutsija za vrijeme genocida 1994. godine, a iz knjige autora Željka Garmaza i Maje Sajler Garmaz doznala sam da je četiri godine poslije, zbog skrivanja i pomaganja desecima tisuća izbjeglica, ubijen fra Vjeko Ćurić, utemeljitelj župe i edukacijskog Centra Otac Vjeko u selu Kivumu. Upravo sam ovdje, prije dva i pol mjeseca, došla volontirati.

Muzungu na crvenim cestama

Djeca u vrtiću i školi Centra su radoznala i sretna kada im u posjet dođe „muzungu“ (bijelac), kako su me zvali dok nisu naučili moje ime. Bijelci su, naime, još uvijek u ovom ruralnom kraju, 40 kilometara udaljenom od glavnog grada Kigalija, rijetka pojava. Zanimljiva im je moja transparentna boja kože kroz koju se ocrtavaju plave vene i plava kosa koju proučavaju dok od plastelina oblikujemo slova ili igramo pojednostavljenu verziju igrice „Čovječe ne ljuti se“ da bi naučili brojeve.

Uz asistiranje učiteljima u nastavi i pisanje članaka o Centru u kojem se besplatno školuju stotine siromašne djece zahvaljujući donacijama hrvatskog naroda, proteklih sam tjedana uspjela obići jedan dio ove malene zemlje u srcu Afrike. Ali uvijek se iznova pitam: kako opisati čaroliju Ruande koju samo srce vidi? Nekome tko ju nikada nije osjetio, mislim da je najbolje može dočarati lutanje po njezinim cestama i putovima crvene zemlje. Ono pokazuje svu draž i šušur, ali i surovost života s kojom se njezini žitelji svakodnevno susreću.

Dragocjena hrana i kišnica

Život 14 milijuna stanovnika Ruande, na površini upola manjoj od Hrvatske, mahom se odvija na otvorenom. Uz cestu se pješači, radi, zabavlja, igra i dokoličari. Žene u šarenim haljinama nose košare balansirajući njihov sadržaj na vrhu glave koji može doseći i do 70 posto njihove tjelesne težine. Na biciklima i motociklima se prevozi sve, od zelenih grozdova banana i mrtvih kokoši do namještaja i kovanih, željeznih ograda. Kako većina ruralnog stanovništva nema priključak na vodovod, a tek rijetki imaju vlastite rezervoare za pohranu kišnice, svaki drugi bicikl natovaren je s dva, tri blijedo-žuta kanistra od po 50 litara kišnice koja prevoze s izvora. To može biti udaljenost od nekoliko desetaka metara, pa do nekoliko desetaka kilometara što nije nimalo lak zadatak u zemlji koja leži na tisuću brežuljaka.

Na otvorenim kamionima se prevoze teški i glomazni tereti, a kada su oni vrijedni, poput hrane, onda na vrhu hrpe sjedi čuvar sa štapom u ruci. Zbog loših vozača (a većina ih je takva) kamiona koji gmižu po cesti i čitavih četa autobusa, na cestama se često vozi u sporim kolonama što potencijalnim kradljivcima daje mogućnost da se popnu na kamion i ukradu dio skupog tereta. Kamioni se koriste i kao igračke. Djeca se zakače ručicama za njihov stražnji dio i tako se, viseći kao mali majmuni, voze dio puta, a kako se tijekom vožnje puste, to ne želite ni zamisliti.

Nikog se ne ostavlja u nevolji

Uz cestu, pored kuća koje su izrađene od pečene ili nepečene cigle pokrivene limenim krovom (pod kojim je zaglušujuće boraviti kada pada kiša kao iz kabla), nerijetko šeću kokice tražeći zrna hrane. Mladi u šetnju na uzici izvode koze, a ne pse. Nije rijetkost ni vidjeti lokalce koji se tik uz prometnicu zavale na zelenu tratinu odmarajući se kao da su uz bazen najluksuznijeg resorta.

Odličan doživljaj i doticaj s domaćim stanovništvom pruža i vožnja autobusima, jednako kao i vrlo povoljnim moto-taksijima koji voze u čoporima te pretječu kao muhe bez glave. Nije nimalo neuobičajeno ni da se vozi po sredini ceste, a kada je asfaltirana cesta istočkana rupama, vozi se suprotnim trakom ili u obliku slova „S“ da bi se zaobišle pukotine.

Možda ono najvažnije, ako vam kao i meni, pukne guma usred ničega, okupit će se cijelo selo da vam pomogne, bez da išta očekuje zauzvrat. To najbolje opisuje gostoljubivost i velikodušnost ovog naroda uz kojeg se osjećam sigurno i ugodno.

Opasna i prekrasna ljepotica

Zahvaljujući tropskoj klimi, čitava je zemlja jedan veliki zeleni ocean. Plantaže banana, avokada, riže ili kave ispresijecane šumama bambusa i alpske vegetacije bez utabanih putova, skrivaju četiri zaštićena nacionalna parka. NP Akagera je poznat kao rezervat divljih životinja, ali safari je, mnogi ističu, ipak bolji u Keniji. Nyungwe, najzelenija park šuma, dom je čimpanzama i majmunima, kao i prelijepim, endemskim vrstama ptica, a na društvenim je mrežama poznata i po 160 m dugom visećem mostu protegnutom između dva brda. Ono zbog čega možda najviše turista posjećuje Ruandu jest skupocjen posjet nekima od posljednjih preostalih planinskih gorila na svijetu koje obitavaju među šumama bambusa u NP Volcanoes, tik uz veličanstveni planinski lanac Virunga kojeg čini pet vulkana.

Ako pomislite, kao i ja, da je to najljepše što zemlja nudi, oborit će vas s nogu pitoreskne obale jezera Kivu koje skriva neke od najboljih plaža na kontinentu, ali i potencijalan su izvor opasnosti. Procjenjuje se da su u dubinama jezera zarobljene najviše razine zapaljivog plina metana u odnosu na bilo koje drugo jezero na svijetu. Drugim riječima, ono može eruptirati poput vulkana, što može imati katastrofalne posljedice. Ujedno, smatra se najvećim jezerom u Africi u kojem ne plivaju nilski konji ili krokodili, što ga čini jednim od fantastičnih mjesta za osvježenje kada visoke temperature istjeraju graške znoja na slijevanje niz kralježnicu.

Jezero Kivu, s kojim Ruanda graniči s DR Kongo, dobro utjelovljenje duh čitave Afrike – opasna ljepotica čijoj je čaroliji teško odoljeti. Teško ju je napustiti jednom kada se ovdje udomaćite, ali njezino će bȉlo i životne lekcije kojima me naučila, uvijek pulsirati u jednom djeliću mog srca.

O Centru Otac Vjeko

Više o Centru Otac Vjeko može se naći na Facebook stranici Humanitarne udruge Srce za Afriku ili na web stranici vjeko-rwanda.info. Svi koji žele pomoći na neki drugi način ili imaju bilo kakvo pitanje mogu se javiti predsjednici Udruge Maji Sajler Garmaz na email srce.za.afriku@gmail.com.