Sve tajne Zaprešića: grad Jelačića, skelara i coprnica

Koji je to grad tako blizu, a toliko različit od metropole, a da se ondje igra golf, u kojem se izrađuju jedinstveni kišobrani, gdje se leti na zmajevima, jaši, dobro jede i još bolje pije? Grad u kojem se pričaju priče, ima svoj dvorac, a u ovo nemilo korona doba čak i jednu od najzanimljivijih turističkih priča godine, povijesnu interpretaciju života bana Josipa Jelačića? 

Prije no što krenete u Zaprešić, pripremite se za priče o tome da ondje raste jedina biljka mesožderka u Hrvatskoj, da su ovdje pronađeni zubi praslona, da se ondje možete vjenčati na golf terenu… Čak bi mogli popiti čaj iz replike šalica iz kakvih je pila i mlada banica Jelačić, a izrađene su – u Zaprešiću. Možda nemaju San Siro i Inter kao u Milanu, ali klub kojeg zovu „divom iz predgrađa“ ima svoj ogromni stadion i samo jedno slovo razlike – Inker. 

Dakako, nazvan je po tvornici keramike. Nekadašnji div proizvodnje porculanskog posuđa osvaja domaće i strano tržište! Nije bilo ugostitelja koji nije imao porculan iz Inkera, odnosno Jugokeramike, ekonomske uspješnice bivše Jugoslavije. Zapitate li starije ukućane ili okrenete koju zdjelu iz vitrine s posuđem naopako, vjerojatno ćete otkriti da imaju još pokoji tanjur ili zalutalu šalicu. Stoga, kad idući put naručite kavu, pogledajte gdje je šalica izrađena. Hrvatski ugostitelji obožavaju INKER šalice. Ili kad kupujete kišobran, promislite je li možda i on hrvatski, iz Zaprešića, iz prve domaće tvornice kišobrana.

Do Zaprešića – trajektom

Istražujući Zaprešić, a prije nego što krenete u same Banske dvore upoznati Anku Jelačić, nećakinju bana Josipa Jelačića koja se je u nekom neobičnom vremenskom stroju vratila na imanje i spasila od zaborava, valjalo bi prošvrljati po okolici. Otići, recimo, do Save. Ili, još bolje, do – zaprešićkog trajekta.

Da, u Zaprešiću imaju „trajekt“, odnosno riječ je o skeli. Domaće stanovnike i zalutale putnike u idiličnom krajoliku rijeke Save u Zagrebačkoj županiji i danas prevoze već pomalo zaboravljene riječne skele.

Na rijeci Savi, unutar granice Zagrebačke županije, još ih je četiri, a njima upravljaju skelari iz obližnjih mjesta. Jedna od njih je skela u Medsavama kod Zaprešića. Za turiste egzotika, a za lokalce i putnike pravi spas. Naime, to je za neke najbrži put između Samobora i Zaprešića jer ga skraćuje za čitavih 17 kilometara, a za druge je to idealna prilika da svoje putovanje obilježe nesvakidašnjim prelaskom Save na skeli. Pravi je to podsjetnik na stara i praktična prometna vremena.

Skela na Savi

Jeste li znali da se svi skelari prezivaju Vrančić, iako nisu svi u srodstvu, ali su iz istog mjesta – Medsave? Svi su odreda muškarci, iako je skelarstvo nekada bio isključivo žensko zanimanje, tada su bile splavarice. Vozni red ne postoji; čim stigne putnik ili auto ili bicikl, splav kreće.

Udaljenost od jedne od druge obale koju skela prevaljuje je samo stotinjak metara. Vožnja je kratka, traje svega pet minuta. Oni koji duže pamte ili ih zanima novija povijest, naći će podatak da je skelom 70-tih godina plovila i Titova štafeta. Na skeli su se snimale i scene iz kultnih serija „Kuda idu divlje svinje”, „Smogovci“…

Odlučite li zaploviti znajte da skela prevozi šest dana u tjednu od 6 do 18 sati, a nedjeljom od 7 do 18, ljeti nešto dulje, a plovidbu može spriječiti visok vodostaj Save. Cijena prijevoza je zaista simbolična, za automobil je 10 kn, a za bicikl 5 kn.

Jure demon, šef zagrebačkih coprnica

Ima Zaprešić više takvih persona. Oduvijek ih je i imao, a da se ne poskliznemo na vrsti slave, prisjetit ćemo se jednog muškog slavnog lika o kojem su pričali, pa bez pretjerivanja – stoljećima. Riječ je o Juri.

Juri Klinčiću, šefu svih zagrebačkih coprnica. Jura je psssst, simbol zla i negative. Tri u jedan – demon,  zavodnik i krvnik. Majstor prevare, obmane i laži koji sve želi podrediti svojoj vlasti. Po svojoj volji, može skidati i stavljati na tijelo krila.

Vjeruje se da je Klinčić, rodom iz Zaprešića, pod svojom vlašću držao više od stotinjak vještica. U Zagreb se dotepel zato što su svi pričali o njemu, pa eto, da opravda publicitet.

Osim što je komandirao svim gradskim coprnicama, dvije su mu bile najvjernije suradnice – Jaga Cestarka i Margareta Krznar. Uz njihovu pomoć svakakve je psine smišljao. Čak je mogao zamijeniti glavu za stražnjicu. Naravno da su ga ove dvije pod prvim pritiskom odcinkale, no lomača im onako nije ginula.

U znak zahvalnosti za jednu opačinu koju je za njega izveo, Franz Stinčić ostavio je spomen na Juru u Zagrebu. Pri gradnji kuće u Ilici 31, daljnji je rođak Franza Stinčića dao izraditi portret zaštitnika obitelji, Jure Klinčića i postavio ga na pročelje kuće. Dan danas nalazi se na istom mjestu. Pogledajte tko vas pogledom prati dok hodate Ilicom kod broja 31.

Kaj su jeli Jelačići

Ono što se u zaprešićkom kraju neće dogoditi jest to da ćete ostati praznog želudca. Od sira, vrhnja, štrukli i štrudla pa sve do različitih ajngemahteca, raca, purica i mlincof…

Svakako se ne morate bojati da nećete naći nešto za sebe. Ipak, posebnost Zaprešića su Novi dvori i obitelj Jelačić. Gospođa Anka Jelačić bila je iznimno ponosna na svoju Haniku koja je marljivo pripremala obroke cijeloj obitelji, čak se i udala u sklopu Novih Dvora. Hanika je svoje recepte zapisivala te je tako ispisala čak šest bilježnica recepata. Nije bila ni svjesna da je napisala knjigu: Novodvorsku kuharicu. U današnje doba bili bi je puni portali, blogovi, ekrani…

U njoj se mogu naći jednostavni recepti poput uštipaka i poderanih gaća, omlet suflea, ali, također, i Hanikin specijalitet: biserna pita (vjerujte mi, odlična je!).

Ako su vam nepca zatitrala, odmah si u kalendare zapišite odlazak u Zaprešić čim se kavane i restorani otvore. Oživjeli su tamošnji ugostitelji nekoliko jela iz ove kuharice i uvjeriti se u majstorije iz Hankinih bilježnica.

Ako ćete pak malo dalje, a ljubitelji ste sira, na pravom ste putu. Zagrebačka gastronomija je nezamisliva bez sira i vrhnja, a sir i vrhnje bez kumica koje su desetljećima neumorno nosile sir, mlijeko te ostale mliječne proizvode u grad. Iz te duge tradicije rodila se ideja stvaranja Ceste sira zagrebačke regije. Ukupno 12 OPG sirana, pa tako i Zaprešić ima svog aduta. Boje zaprešićkog područja više nego uspješno brani OPG/sirana Furnkratz iz Prigorja Brdovečkog gdje riječi „domaće“ i „samostalna proizvodnja“ imaju doslovno značenje, a nisu samo dio marketinga.

Hanikini recepti protiv zaborava

I za kraj, kako smo i rekli, evo nas kod Anke u Novim dvorima, na imanju koje se spominje još od 1611. g. kao dio susedgradskog vlastelinstva. Tada dvorca još nije bilo. Tek drugi vlasnici, Čikulini, podižu drvenu kuriju kao stan za upravitelja imanja, a sljedeći vlasnici, obitelj Sermage, kuriju proširuju i daju joj obilježja ladanjskog dvorca. Nakon njih se redaju Festetići i Erdodyiji, a tek od 1852. godine i njegov najpoznatiji stanovnik – ban Josip Jelačić.

On uređuje unutrašnjost po uzoru na otmjene salone toga vremena, a uređuje i perivoj oko dvorca cvjetnim nasadima, travnjacima i zavojitim stazicama. U samom perivoju sadi se egzotično drveće, ali i najpoznatiji egzot, limun, o čijoj se dobrobiti brine sam ban.

Novi dvori

Veliki podrum je uređen, a u prizemlju su kuhinja i smještaj za poslugu. Na prvom katu su saloni, takozvana Palača, odnosno najveća i najotmjenija prostorija dvorca, spavaće sobe članova obitelji i, banu najdraža, husarska soba. U potkrovlju bila je smještena još jedna gostinjska soba, a na krovu se je nalazio tornjić sa satom. Kada bi gospodar bio u dvorcu, vijorila bi se hrvatska trobojnica, a kada bi izbivao, zastava bi se spuštala. Taj je običaj kasnije zadržala i Sofija Jelačić, mlada banica, čak četrdesetak godina mlađa od svog supruga, a i banov brat Đuro. No, pitanje je što bi s imanjem bilo da ga nije pod svoje uzela Anka Jelačić.

Grofica Anka je u mlađim godinama neko vrijeme bila dvorska dama na austrijskom dvoru i cijelog je života jako držala do etikete. Presvlačila se (čak i u bolesti) tri puta na dan, posebno za ručak i večeru. Voljela je goste koji su joj često dolazili iz Zagreba i drugih krajeva. U kuhinji je uvijek bilo sve spremno za goste, kako zakuske, tako i kolači. Grofica je, dok joj je zdravlje dopuštalo, putovala kočijom u Zagreb, a vozio ju je u posebnoj svečanoj kočiji, njezin osobni kočijaš, g. Ivek.

Ban je otišao u povijest, banica također, Anka je samo u vremeplovu, a uspomene je sačuvala upravo jedna pučanka, Hanika Skurjeni u svojoj kuharici. Stoga ne propustite prvu priliku da skoknete u suvremenim kočijama do Zaprešića gdje još uvijek možete uživati u okusima i mirisima prošlosti, zatvoriti oči te popiti kavu s Ankom.