Meso divljači: poslastica koja se ne jede svaki dan

“Tko ne misli časno loviti, neka ne ulazi u naše redove!”, načelo je lova i Hrvatskog lovačkog saveza. Briga o prirodi i prirodnoj baštini, divljači i životinjskim vrstama i pticama te čuvanje njihovih prirodnih staništa, osnovne su zadaće HLS-a. 

Nezamisliva je aktivnost u prirodi i u urbanim sredinama, bez aktivnog sudjelovanja lovaca, bilo da je riječ o suzbijanju bolesti, prikupljanju genetskog materijala medvjeda, praćenju populacija… Zadaća lovaca prvenstveno je zaštita prirode i divljači, kao i zaštićenih vrsta, a lovci su potpora i znanstvenim istraživanjima.

Na pragu nove lovne godine

Ušli smo napokon u proljeće. U ožujku je većina divljači zaštićena lovostajem, no pojedinačni je lov dopušten na vepra, nazimad (divlje svinje bez obzira na spol, starosti od godinu do dvije) i prasad te muflona. S prvim danima travnja počinje nova lovna godina, ali uznemiravanje divljači u svibnju u lovištu mora se svesti na minimum te lovci štite gnijezda i mladunce divljači. 

Ma koliko se rijetko spominjalo, lov i lovstvo popularni su i danas. Spomenimo i zaštitnika lova, „znamenitog mislioca“ kako na staronjemačkom zvuči ime svetog Huberta koji je i sam bio strastveni lovac. Bio je pripadnik ugledne franačke obitelji, a živio je u 7. stoljeću na plemićkom dvoru sa suprugom i sinom. A onda je jednog Velikog petka, prema legendi, doživio ukazanje. 

Dok je bio u lovu, spazio je jelena pred sobom. Već je napeo strijelu da ga pogodi, no spriječio ga je sjajan križ kojeg je uočio između njegova rogovlja. Nakon ukazanja napušta dvor, a svoje bogatstvo razdjeljuje sirotinji. Povlači se na sedam godina u Ardensku šumu na jugu Belgije gdje živi isključivo od lova. Odlazi u samostan, a biskup Lambert ga zaređuje za svećenika. Postao je i biskup te je bio, kako piše fra. Nikola Bašnec u knjizi “Od Franciske do Martina”, “jako obazriv i blag, a za vrijeme gladi spasio je na tisuće ljudi od smrti”. Tijekom života širio je kršćanstvo na području Ardena. 

U lovu električari i princeze

Lov je hobi kojim se bave glumci, ali i princeze, no lovci nisu samo lovci. Oni su prvenstveno električari, postolari, menadžeri, političari, sportaši, pa i hollywoodske zvijezde, prinčevi i princeze. 

Čovjek se bavi lovom od najranijih početaka svoje vrste pa nije ni čudo da se tom hobiju okreću i mnoge poznate osobe. Lovom se bavi i krhka glumica Eva Longoria, koja često u intervjuima ističe odrastanje na farmi u Teksasu, kao i činjenicu da je već s četiri godine odlazila u lov na jelene i divlje svinje. Lovi i glumac Matthew McConaughey, ali i poznata NBA zvijezda Shaquille O’Neal. 

Na lovačke Izlete odlazi i najpoznatiji kraljevski par – princ William i Kate Middleton, no strastveni lovac na afričkim safarijima je i Williamov mlađi brat, princ Harry. 

Za stolom

Otkako zna za sebe, čovjek uživa u divljači, polako se vraća i na obiteljske menije, a sve je traženije i u restoranima zbog visoke nutritivne vrijednosti. Veprić, jelen, zec ili fazan? Koji je vaš izbor?

Kušati divljač rijetko će odbiti pravi gurmani, no bolje je pitanje kako je spremiti? E, to je već druga i duga priča, rezervirana samo za najbolje kulinarske majstore. Pripremati divljač zapravo je prilično jednostavno ako uzmemo u obzir da je svladana tehnika ​​mariniranja – najbitnija stvar u pripremi divljači. Stručnjaci će reći da se kod kuhanja gulaša ili paprikaša ne može puno „fulati” ako se držite recepta. No kod pečenja se ipak mogu zeznuti. Nepovratno. Treba dobro paziti da se ne prepeče, jer, za razliku od opće nam poznatog mesa, vizualno divljač ne izgleda kao da je gotova. Kod „avijacije“, odnosno pernatih životinja, najbolji znak da je meso gotovo pokazat će ipak termometar kad  dosegne između 82 i 85 stupnjeva Celzijevih.  Sve u svemu, ako ste napravili dobru marinadu te meso fino i zgotovili, pohvale kad na stol donesete gulaš od jelena ili paprikaš od fazana, neće izostati. Jer divljač je izrazito ukusna kad se dobro pripremi, pa čak i onim najskeptičnijima. 

Ukusno i zdravo

Meso divljači oduvijek je, zapravo, zauzimalo poseban status u kulinarstvu i smatrala se poslasticom koja se ne jede svaki dan. I danas je teško doći do najboljih dijelova jedne od najstarijih namirnica čovječanstva. Mnogi su se tijekom povijesti pokušavali izboriti za ekskluzivno pravo na lov, jedan od načina na koji su se ljudi hranili od samih početaka postojanja. Upravo zato je divljač kroz vjekove zadržala svoju visoku cijenu. Stari Rimljani bili su narod koji je umijeće pripreme divljači doveo do krajnjih granica. U Srednjem vijeku nije bilo gozbe bez divljači, svadbe, krunidbe… Povijesna vrela govore o svadbu Wilhelma Bavarskog 1568. godine i 200 jelena posluženih za tu prigodu. Susjedi nam Austrijanci ludjeli su za divljači – jedan su od europskih naroda koji pojede najviše divljači po glavi stanovnika. 

Razlog je iznimno kvalitetna nutritivna vrijednost. Potvrđuju to i brojni nutricionisti, a ljudi na meso divljači ne pokazuju intoleranciju. Divljač, naime, nije tretirana nikakvim lijekovima, a ima i vrlo nisku masnoću. Razlog? Pa divljač je stalno u pokretu za hranom. I ribi, kao i divljači, zajednička je jedna stvar: obitavaju u prirodnim područjima, puno se kreću i većinom žive život lišen stresa. 

Neke vrste divljači imaju više kolesterola, no u svakom slučaju manje od domaćih životinja. I dok se u Hrvatskoj divljač tek uspinje na ljestvici popularnosti, na europskom je tržištu trenutno hit u prehrani. Do tada, ako već nismo lovci, ipak možemo loviti rijetke prilike kako bismo kušali vrhunski lovački kotlić, odnosno lovački gulaš.