Međimurski košaraši: vrijeme upleteno i zaustavljeno u grančicama vrbe

Prsti lete, svijaju se vrbine grančice, niže se red za redom… Oko jedva prati gdje koja grančica „sjeda“. Jeste li se ikad, dok bi se zavalili u udobnu fotelju od pletenog pruća i čuli nježnu škripu, zapitali: kako se to radi, tko to plete i koliko mu treba da napravi fotelju, košaru, policu?

Nekad glavni izvozni adut

Predmeti izrađeni od pruća, uključujući namještaj, preteča su danas nam svima poznatog rada od kuće. Kako? Gospođa Ljubica Mihalec, lokalni vodič za Međimurje i „hodajuća enciklopedija“ svega što je vezano za taj kraj, objašnjava nam kako je nekad vještina pletenja vrbovog pruća prerasla samo košare i sitne kućne uporabne predmete. Ovo je zvanje bilo toliko na cijeni da se od vrbovine izrađivao namještaj; fotelje, garniture, čak i komode i manji regali, paravani… A jedno je zanimanje, usko vezano uz košaraštvo, bilo posebno na cijeni – modelar.

– On bi napravio kalup i prema njegovim mjerilima plelo je cijelo Međimurje, Podravina, sve do Županje. Namještaj, dekorativni predmeti i sve ostale uporabne stvari održavale bi se kasnije tako da bi se premazale lakom za čamce. To se radilo u okviru zadruga i izvozilo se iz tadašnje države vlakom. Puni vagoni pletenine od vrbova pruća odlazili su u svijet. 

Reži, kuhaj, ljušti

No, priča o pletenju počinje puno prije no što se pletač primi posla. Što sve treba da bi se napravila, na primjer košara, od vrbova pruća? Ljubica, koja je i sama dobar dio staža provela u nekad moćnoj i velikoj tvrtki za izradu pletenog namještaja, ima odgovor i na to.

– Valja prvo otići uz rijeku, rukavce, negdje gdje ima vrba i narezati pruća. Po mogućnosti na jednake dužine i jednake debljine. Potom se ono stavlja u kotao u kojem vrije voda na 100 ℃. Kao špageti, ali ne tako kratko.

U kotlu vrele vode, priča dalje Ljubica, šibe stoje 24 sata. Nakon toga „kuhane“ šibe idu u „drmeš“. Opaki  je to stroj, može se reći čak i da je patentiran u Međimurju. Napravljen je od opruga. Guraju se šibe u njega u snopovima, šaku po šaku. Debeli stručci ulaze šareni, a izlaze mliječno bijeli. “Drmeš” im zguli raskuhanu omekšalu koru i još uvijek vlažne ostavlja ih podatne i mekane za pletenje. U nekim se dijelovima Međimurja naziva i “ščukalka”. E, tad je vrijeme za kreativce i iskusne pletače.

Zanat kojem prijeti izumiranje

Pučko otvoreno učilište u Čakovcu pokušalo je otrgnuti zaboravu ovu jedinstvenu vještinu te organizirati tečaj pletenja košara, ali, nažalost, nije bilo odaziva mladih.

Danas košare pletu, kazuje gospođa Ljubica, još samo dvije obitelji: Bogomolec u Prelogu i Pogorelec u Kotoribi. Pogorelčevi su toliko predani ovom tradicionalnom zvanju da čak i sami sade svoje vrbe za šibe.

I to od prvog centimetra jer nabavljaju sadnice posebno podatnih vrbi. Kad vrba stasa, vrijeme je za berbu, točnije, košnju. Nekada se išlo od debla do debla po mladice i sjeklo ih se „kosijerićem“. Poseban je to malen srpasti i vrlo oštar nož koji odsijeca mladicu vrbe u trenu. Danas se i taj dio priče o košarama modernizirao, pa ih beru kosilicom na traktoru.

U dvorištu slijedi razvrstavanje ili „klasiranje“ po dužini, debljini i čvrstoći te ih se vezuje u snopove. Slijedi već spomenuto kuhanje, guljenje, pa sušenje. E, kad je sav materijal spreman i zna se namjena, šibe opet idu u vodu. Pitate se zašto? Pa kako bi se svinule drugačije nego kad su vlažne i elastične.

Pod vještim rukama posljednjeg kotoripskog pletača Borisa nastaju predmeti koji će obići svijet, naći će namjenu. S košaricom ćete na piknik, na tržnicu, ponijeti nešto, možda u nju odložiti cvijeće, rublje, namjestiti jastučić i napraviti kutak za ljubimce, napuniti je voćem iz Međimurja.

Dragocjen i vrijedan suvenir sa zadaćom više – da ukrasi vaš dom te vas podsjeti na prolaznost vremena i način na koji je ono zaustavljeno u Međimurju.