Kraj u koji se uvijek vraćate: mistična i nedokučiva Baranja

„Ej, da mi je još jedan put, u Baranju doći…
dunavskim sokakom proći kad mirišu noći,
srce bi mi od miline zakucalo jače …“

Nema kraja o kojem je ispjevano toliko stihova kao što je Slavonija, a posebno – Baranja. Posebna je to zemlja, lijepa i tajnovita, raskošna i gostoljubiva ali uvijek, baš kao i žena, pomalo mistična i nedokučiva. Zemlja u kojoj se još uvijek s koljena na koljeno prenose priče o životu, o ljubavi i umiranju, vinima, ljutim papričicama, ribolovu, svadbama, bušama, pudarinama, šćetkanicama, paunićima, slamnjačama i kandilama… Baš kako i kaže jedan od bezbroj bećaraca:   

“Dok sokakom stara pjesma kreće,
običaji izumrijeti neće.”

Vinska majka

No, jeste li se zapitali kako je nastala i, još bolje, odakle dolazi naziv Baranja? Nekoliko je priča, no najljepše zvuči ona o vinu i majci. Prema predaji, a našlo bi se tu i stvarnih artefakata poput žrtvenika Liberu iz Popovca još iz 4. stoljeća, riječ Baranja je spoj dviju mađarskih riječi „bor“ (vino) i „anya“ (majka). U konačnici to daje divan spoj, „vinska majka“ – prapočelo vinogradarstva i vinarstva, kolijevka dobre kapljice koje su ovdje donijeli Rimljani osnovavši koloniju Donatium. Treba li bolji razlog da se zaputimo u Baranju?

Granice Baranje prate nekadašnju Baranjsku županiju koja je omeđena 1920. godine Trianonskim mirovnim sporazumom. Smještena između dviju velikih rijeka, Drave i Dunava, Baranja je oduvijek bila poželjna „udavača“, bogata i na dobrom mjestu. Osim dviju rijeka, granice Baranje, tog predivnog ravničarskog kraja, kroje i dva brda, Bansko i Haršanjsko. Diči se ova gizdava snaša i plodnom te nezagađenom zemljom na kojoj Baranjci vrijedno rade obrađujući čak 55.000 hektara poljoprivrednog zemljišta.

Dobri kralj Matijaš i zla vlastelinka Marta

Možda se o povijesti Branje manje govori, no da je ovdje bilo poprilično burno govore zapisi o dobrom kralju Matiji Korvinu, zloglasnoj vlastelinki Vereš Marti, vlasnici vinograda oko Batine i Zmajevca, kao i Turcima protjeranim tako što se šokački puk prerušio u zla bića s rogovima. Odjeveni u ovčja krzna i naoružani samo oruđem (vilama, motikama i kosama), preplašili su Turke koji su od straha krenuli u rijeku (ne zna se koju) i podavili se.

Danas se u Baranji porijekla vuku iz redova Mađara, Nijemaca, Bosanaca, Srba… Svi su oni odigrali veliku ulogu u stvaranju današnjega kulturnoga identiteta regije. Spominje se i princ Eugen Savojski koji je beljsko gazdinstvo dobio za nagradu zbog oslobođenja ovih krajeva od osmanske vlasti.

Možda je najbolje da se držimo priče o Baranji i Šokcima – i definiramo ih po legendarnom Kići Slabincu: ljudi su to koji vole konje, zemlju, šumu, dobru hranu, žene, vino i rakiju, rađaju se i umiru uz pjesmu i tamburu, koji su tvrdoglavi, prgavi, tjeraju inat, ali pravedni, gostoljubivi i velikog srca. Više od svega cijene susjeda, komšiju ili szomszeda.

Krenimo put Baranje, uz tešku muku: što odabrati? Grad Đakovo, Osijek ili Beli Manastir? U park prirode Kopački rit, termalnu rivijeru u Bizovcu, vinograde, treba obići i gatore, kušati dobru kapljicu i prigristi ponešto, a ni ribolov i(li) plovidba Dunavom ili Dravom se ne propušta. Kad se doda domaćinstvo Baranjaca, pjesma i šala te redanje bećaraca, teško bi i tjedan dana bilo dovoljno za Baranju.

Močvare, dvorci, parkovi 

Kopački rit, koji zauzima 117 kilometara između Dunava i Drave, zapravo je najveća močvarna livada u Europi, najveće mrjestilište slatkovodne ribe u Podunavlju te najvažniji ornitološki rezervat u Hrvatskoj u kojem se gnijezdi 140 vrsta ptica. Za nastavak vrste odabrale su ga ugrožene vrste među kojima i orlovi štekavca.

Baranjci se diče i svojim dvorcima podignutim između 17. i 19. stoljeća, a čak ih je pet. Dvorac Esterhazy u Dardi, najveći je dvorac u Baranji. Za vladavine grofova Esterhazy na imanju je radilo 200-tinjak obitelji. U Bilju je dvorac Eugena Savojskog. On je u njemu noćio svega sedam puta, a kada je 1836. godine umro bez nasljednika, dvorac je pripao Habsburgovcima. Oživi tek krajem svibnja kad Udruga Čuvari tradicije princa Eugena Savojskog organizira kostimirane viteške igre.

Dvorac Kneževo bio je namijenjen velikom beljskom vlastelinstvu. Uz dvorac se razvilo selo Lak, današnje Kneževo. Šećući perivojem sjetite se priča kako iz podruma dvorca vodi dugačak tunel sve do Mađarske koji je izgrađen za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je Kneževo, kao i cijela Baranja, bilo pod mađarskom okupacijom. Dvorac Tikveš izgradili su pak članovi Teschenske loze obitelji Habsburg. Bio je to omiljeni dvorac Habsburgovaca, pa iako su diljem monarhije imali manjih i većih dvoraca, samo se za ovaj unaprijed radio raspored boravaka.

Oko lovačkog dvorca, za potrebe gostiju, podignuti su i razni popratni sadržaji kao što su gospodarske zgrade, željeznička pruga i postaja, pa i kapelica, sagrađena prema tadašnjoj modi u duhu neogotike.

Domovina fiša

U Baranji imaju vrlo jednostavni definiciju kada je hrana u pitanju: „na nepcu kulen, u nosu miris fiša koji ‘samo što nije’, u uhu rzanje konja, pred očima divota rascvjetanog dvorišta, a u rukama… pa dobro, još malo kulena, ali i sira, vina i ribe.“ Svi znaju što je šaran na rašljama, ali manje je poznato da paprikaš treba biti od pijetla s trgancima, lokšicama i čikovima (baš se tako zove vrsta tijesta) perkelt je od soma, a golubovi s trgancima. Grah se kuha u ćupu, a gužvara gužva dvaput, s makom i s orasima. Štuka je u mundiru, a gulaš od divljači. Gdje su tek i ove gastronomske sitnice – kulen, seke, čvarci, kobasice, slavonska prešana šunka, sir baranjac, krvavice,…

Kuhanje fiša puno je više od same pripreme jela. To je potpuni doživljaj, s puno priče, šale, druženja…Fiš je svojevrsni baranjski lifestyle. Zasigurno ima onih koji se, jer do sada to nisu, žele okušati u kuhanju fiša i dokazati se svojim suprugama da i oni mogu zavrtjeti kuhaču iznad kotlića. Stoga treba posjet Baranji namjestiti u dane velikih takmičenja u spravljanju kotlića. 

Baranjsko vino na kraljevskom dvoru

Vinska priča Baranje mora se doživjeti, a to dobro znaju čak i okrunjene glave, pa su princ Charles i supruga mu Camila nazdravljali biranim kapljicama. Kako i ne bi kad mu je i majka sklona našim vinima. Naime, hrvatsko vino se na engleskom dvoru pije od krunidbe kraljice Elizabete II. Graševine, kasne berbe, chardonnay, pinot sivi, rajnski rizling, merlot i cabernet sauvignon… Svako će nepce i nos ovdje naći izbor u boci dostojan uživanja.

Ovdje vinogradari poznaju svaki čokot, a broje se u milijunima. Dani otvorenih vrata vinarija obično se održavaju u lipnju kada iz prve ruke vinoljupci mogu doznati sve o lozi i proizvodnji vina. Spojite ovo s odlaskom do Dunava, pogledom na Šarengradsku adu i ribolovom, pa recite: zar to nije bolje od Toskane?

I ne zaboravite da u Baranji postoji univerzalni lijek – rakija. „Liječi“ sve: od zubobolje, rana, želučanih i ljubavnih boli, do reume i uganutog gležnja. Toliko je važna da čak postoji Banka rakije, u podrumu ispod Kneževe kušaonice, na ulazu u Kneževe Vinograde.

Crveno zlato i Geza Borbaš

Za kraj i mala zanimljivost: kao što Međimurci imaju crno zlato, odnosno bučino ulje, Istrijani zeleno, maslinovo ulje, tako Baranjci imaju crveno zlato. Svaki Baranjac koji „drži do sebe” mora do studenog nabaviti – papriku. I to ne bilo kakvu! Sitno mljevenu, crvenu, slatku i ljutu. Ovogodišnju. Baranjsku. Nigdje kao u Baranji nema toliko crvene paprike koja u nestvarnim dugim vijencima i niskama visi s ganjkova kuća u starim šokačkim selima.

Također svratite i do „Ulice zaboravljenog vremena“ u Karancu. Pravi je to vremeplov, a paralelna je s ulicom koja je prije gotovo 80 godina nosila ime „Obrtnička ulica”. Ondje se nalazilo više od 30 majstora i zanatlija, a među njima i Geza Borbaš koji je 1905. godine napravio prvi kulen, zbog čega je kulen izvorno baranjski proizvod. Ako vam se tek sad teško rastati se s Baranjom, svratite „Kod Baje“ među potkove , sijeno i živu glazbu tamburaša.