Školski praznici: Bilo bi idealno da se cijela obitelj igra, ali i uči
Školski su praznici. Trebamo li ih provoditi s djecom u igri i kako? Mališanima je dosadno, roditelji su im glavno društvo, no obitelj igru treba iskoristiti za životno učenje
Biti partner u igri svom djetetu za roditelja može biti pravi izazov jer iskustva i znanja koja posjeduje često mogu biti prepreka pa lako može upasti u zamku “poučavanja” i ispravljanja “grešaka”
Školski praznici svima donose dašak pozitivne, dobre energije i pregršt lijepih emocija. Iščekujemo ih gotovo cijelu godinu, a potom danima ili mjesecima planiramo, organiziramo i maštamo kako iskoristiti vrijeme bez poslovnih ili školskih obaveza.
Nije poželjno da mame i tate budu animatori, odnosno “zabavljači” i inicijatori aktivnosti. Takav pristup može uspjeti na neki kraći rok, ali dugoročno rješenje zahtijeva drugačije sagledavanje djeteta i njegovih potencijala
Obitelji s malom djecom često su opterećene većom razinom obiteljskog stresa, pojačanog brigom i skrbi o djeci, izraženijim sukobom radne i obiteljske uloge te većom potrebom za emocionalnom podrškom obitelji. Današnji ritam života ostavlja nam vrlo malo prostora za opuštanje i kvalitetno provođenje vremena u obitelji pa je potpuno jasno da zasluženo slobodno vrijeme želimo što kvalitetnije iskoristiti.
Suvremeni život daje nam i mnoge blagodati u obliku elektroničkih medija koji nam pomažu u svakodnevici, radu i učenju. No znamo li dozirati njihovo korištenje? Ili, što je još važnije, znaju li djeca postaviti granice? Često se događa da ono malo slobodnog vremena trošimo na internetu i tako “tražimo” vrijeme za sebe. Tada smo sami, ne moramo komunicirati s okolinom, odlazimo u svijet razbibrige. I to ne bi bilo loše kad bismo pronašli ravnotežu između vremena provedenog na računalu i druženja s članovima obitelji.
Učenje u obitelji
Najveći dio svoga života čovjek provodi kao član različitih manjih ili većih grupa (obitelj, vrtić, škola, radni kolektiv, klubovi) jer mu trebaju druženje, razumijevanje i prihvaćenost, empatija i osjećaj pripadnosti. No prva znanja, iskustva i vještine, pa tako i one vezane uz druženje, dijete razvija u vlastitoj obitelji. Sretna su ona djeca koja žive u obiteljima s razvijenim kvalitetnim, uvažavajućim i podržavajućim odnosima te imaju mogućnost ravnopravno sudjelovati u donošenju odluka u skladu s godinama. Dakle, da bi dijete bilo prijateljski raspoloženo prema drugima, mora živjeti u uvjetima gdje vladaju takvi odnosi i gdje je prihvaćeno. Živeći u zajednici s odraslima, dijete kroz igru i druge aktivnosti uči o suradnji i svemu što ona zahtijeva – prilagođavanju, strpljenju, toleranciji, pomoći drugima te prikuplja znanje. Drugim riječima, igra je u toj dobi i više od igre, to je mala škola života.
Neprestana potreba djece za aktivnošću dobro nam je poznata – kad odrasli više nemaju snage, djeca pršte od energije. Nerijetko su roditelji zbunjeni i ne znaju što učiniti kad djeca promijene svoje ponašanje i postanu, kako to roditelji kažu, sve “zahtjevniji”. Kako bi riješili taj problem, neki roditelji pribjegavaju najjednostavnijem rješenju – crtićima ili računalima. I to ponekad može biti dobar izbor, ali ne uvijek, ne neograničeno i ne bez nadzora.
Roditelji nisu animatori
Znamo da je igra osnovna aktivnost djeteta, no koja je uloga roditelja u tome? Nije poželjno da mame i tate budu animatori, odnosno “zabavljači” i inicijatori aktivnosti. Takav pristup može uspjeti na neki kraći rok, ali dugoročno rješenje zahtijeva drugačije sagledavanje djeteta i njegovih potencijala. Djeca su po prirodi od samog rođenja pravi mali istraživači, mislioci i stvaratelji vlastita znanja i razumijevanja svijeta oko sebe. Dajmo im stoga i mogućnost aktivne uloge u osmišljavanju te provođenju igara i aktivnosti, i to kao ravnopravnim partnerima u igri. Mudar roditelj “čuje” svoje dijete, odnosno prepoznaje i razumije njegove potrebe te je u stanju pomoći mu da samo osvijesti što zaista želi.
Da to postignu, potrebno je stvoriti poticajno okruženje, bogato materijalima koji će pobuditi interes djece za igru, istraživanje i otkrivanje. Na primjer, okružite ih knjigama, slikovnicama, likovnim materijalima, društvenim igrama, glazbom i obavezno – prirodom. Vjerujte, dijete će samo, vlastitim idejama iznaći rješenje te osmisliti igre i aktivnosti koje će biti korisne i za njega i za roditelja. Uvažavanjem njihovih ideja, mališani dobivaju poruku da su važni, kompetentni i sposobni.Bogatstvo i kvaliteta odnosa uspostavljenih između djece i odraslih čine temelje na kojima će dijete tijekom cijelog života graditi odnose s drugim osobama, a zajednička igra i druženje najbolji su izbor za to.
Zabava i užitak
Biti partner u igri svom djetetu za roditelja može biti pravi izazov jer iskustva i znanja koja posjeduje često mogu biti prepreka pa lako može upasti u zamku “poučavanja” i ispravljanja “grešaka”. I tada izostaje spomenuto partnerstvo, kao i mogućnost da “čujemo” dijete i njegova razmišljanja. Osim toga, poruka koju dajemo djeci nije nimalo dobra: “Mama i tata sve znaju, a ti ne znaš jer si mali/a.” Dati mogućnost djetetu da ravnopravno sudjeluje u osmišljavanju, organizaciji i izboru igara te aktivnosti, višestruko je korisno jer, osim što uvažavamo dijete, razvijamo misleću i odgovornu osobu koja će te osobine nositi sa sobom cijeli život.
Zato, osluškujte svoju djecu i pratite njihove interese i potrebe. Uživajte u zajedničkim igrama kao partner i – opustite se. Upravo druženje s djecom vrijeme je u kojem i vi možete odlepršati u svijet mašte, bezbrižnosti i radosti. Budite s njima, a ne uz njih. Vrijeme koje provedete s njima obogatit će ih te im pomoći u sretnom odrastanju, a vama, dragi roditelji, roditeljstvo će biti užitak u kojem ćete i vi učiti o sebi.