Obitelj u doba globalizacije: Što kad nas život učini nomadima?

Oni koji donesu odluku u skladu sa svojim i obiteljskim interesima, lakše će je sprovesti. Ali kako se to odražava na ostale ukućane? Na roditelje? Djecu? Prijatelje? Susjede?

Prosječna naša obitelj, kakva je donedavno u najvećem broju slučajeva postojala, imala je svoje stalno mjesto boravka od rođenja do kraja života. Ako su mlađi otišli na školovanje u obližnje mjesto ili grad, vraćali su se u svoj rodni kraj i ondje radili. Čak i kad bi otišli stotine kilometara daleko u školu ili na fakultet, vraćali su se u rodni kraj nakon završetka školovanja.

Neki bi se ipak nastanili u velikom gradu gdje su se školovali, ali su vikendom ili barem za duljih praznika, dolazili kući kod roditelja, baka i djedova, družili se s rodbinom, sa svojtom, sa susjedima s kojima su odrasli. Na taj su način tri generacije u obitelji imale stalni kontakt pa se zbrinjavanje starih i briga o mlađima lakše provodila. Kako kaže stara poslovica: Za odgojiti dijete – treba cijelo selo!

Djeca su u tim cjelovitim obiteljima učila i od svoje (nekad brojne) braće i sestara, od roditelja, baka i djedova, a često su u blizini bile i tetke i strine, ujaci i stričevi. Što se tiče svojte, znali su također imati bliske osobe koje su dobili udajom i ženidbom. Svaki se član obitelji imao kome obratiti. Ne samo svojoj rodbini, nego i susjedima s kojima je godinama dijelio isti plot. Prijateljstva, ljubavi, poznanstva… sve se događalo u poznatoj zajednici i u više generacija su se ljudi iz istih obitelji družili.

Navika na poznato okruženje nekome je smanjivala napetost koju bi mu možda stvarale stalne promjene. Čovjek se osjećao u takvom okruženju zaštićen, poznavao je ljude oko sebe, znao je dijalekt i koristio ga kao ugodan povratak u doba kad je to bio jedini jezik kojim se sporazumijevao, topao i drag, prije nego što je usvojio standardni jezik kao sredstvo komunikacije ili počeo savladavati strane jezike kao dio obrazovanja, za posao ili za neke druge korisne svrhe.

>>Tople ruke najbližih tjeraju sive oblake depresije<<

Brojni razlozi

Sve više obitelji u svijetu, pa i kod nas, žive tako da je njihovo rodno mjesto ujedno i mjesto njihovog boravka relativno kratko vrijeme.

Mnogi se ljudi sele zbog posla, školovanja, investicije u neki komad zemlje na kojemu sagrade nešto za što su u početku mislili da će im biti kuća za odmor, pa se s vremenom ondje gdje su mislili biti samo vikendom ili za vrijeme praznika, trajno presele

Ponekad se ukaže neka poslovna prilika ili je obitelj sama stvori. Naslijedi se neki prostor pa se u njemu otvori obrt, pogon ili turistička ponuda. S vremenom se vlasnici tog novog posla tamo presele i trajno se nastane. Možda se dogodi obratno. Nekome posao koji započne u mjestu boravka ne uspije pa se nakon zatvaranja obrta, dućana ili pogona, odluči prodati objekt, a za taj novac kupi na drugom mjestu nešto i počne zapravo od početka.

Najgore je onima koji završe škole, koji su se dugo pripremali za neki posao u struci, investirali godine svojeg života u učenje, a njihovi roditelji puno obiteljskog novca i nade, i na kraju nemaju posla u struci. Dugo ga traže i čekaju, a onda promijene perspektivu i traže bilo kakav posao. Pa kad ni njega ne nađu, odlaze daleko, vrlo daleko, onamo gdje ima posla za njih.

Takvi poslovni razlozi okupiraju pozornost glavnih nositelja takve promjene. Oni koji donesu odluku u skladu sa svojim i obiteljskim interesima, lakše provedu tu odluku. Ali kako se to odražava na ostale ukućane? Na roditelje? Djecu? Prijatelje? Susjede?

Što nam je potrebno za sreću?

Moji se sele. Možda ću izgubiti sve svoje prijatelje. – tako razmišlja pubertetlija ili adolescent. A zašto bakica ne ide s nama? A učiteljica? – tako pita prvašić. Osim rodbine, prijatelja u školi, tu su još i susjedi i prijatelji iz kvarta. Odjednom se čini da je čitav život i svi važni odnosi toliko preokrenuti da se neki mladi ljudi ne snalaze.

Novo okruženje, nova škola, sve to podrazumijeva drugačiji dijalekt, drugačiji sleng, drugačije fore. Kako sve to svladati? Kako ne ispasti smiješan zbog načina govora? To ovisi puno i o onome koji se boji da će ispasti smiješan i o onima koji će njegov strah možda nestašno, možda čak i zločesto, iskoristiti da bi mu se narugali, a sebe jeftino i bez mnogo truda – zabavili.

Kad se mora naučiti potpuno nov jezik, problem je još i veći. Lijepo govorite, pohvalit će netko vas ili vaše dijete. Ali vi ćete znati koliko je kompliment lažan i kako se mučite sa svojim naglaskom. A možda vas i neće pohvaliti. Možda ćete raditi za strojem i plaća će vam biti dobra, puno bolja od one koju ste imali u domovini. I naravno, standard će vam, što se financijske strane tiče, porasti. Razlika je golema. Još veća ako doma niste uopće mogli raditi ili niste mogli raditi u struci. Ipak, razmislimo što je standard? Je li to bezbrižnost zbog mogućnosti plaćanja računa? Treba li nam za sreću nešto više? Možda puno više? Nematerijalno, ali neizrecivo?

Fokus na prednostima

Zašto se sad moram seliti kad konačno imam ekipu za košarku, za plivanje, za skijanje…? Tako mladi čovjek pita svoje roditelje. Oni mu kažu pravo stanje stvari ili prešućuju. On se još više ljuti ako ne zna prave razloge, ako mu roditelji nisu rekli kako im je posao propao i da su morali potražiti nešto drugo, pa makar i u drugom gradu. Ili da nisu imali posla.

Katkad je sportska karijera djeteta pokretač za cijelu obitelj da se preseli ne samo iz jednog grada u drugi, nego iz jedne države u drugu. U slučaju da se obitelj seli treba to i uskladiti s ostalom djecom. Na pitanje „Zašto moramo svi u drugu državu zbog, primjerice, bratovog nogometa/rukometa/drugog sporta?“ roditelji odgovaraju tako što objasne koliko je dragocjeno živjeti u drugoj sredini i tamo naučiti druge običaje, jesti drugačiju hranu, uživati u drugoj klimi…. I najviše od svega – naučiti još jedan jezik. Mnogi tvrde da je učenje stranog jezika ne samo dobitak sam po sebi, mogućnost komunikacije, dobivanja posla nego i prilika za poboljšanje kognitivnih sposobnosti.

I na kraju, recimo da u tom seljenju ima tuge rastanka, ali i mnogih prednosti. Kad već moramo seliti, fokusirajmo se na prednosti. A i nadajmo se da ćemo se možda jednom vratiti.