Svante Pääbo: Nobelova nagrada za rad na genomima izumrlih hominida i ljudskoj evoluciji

Švedski Karlonska institut jednom godišnje dodjeljuje nagrade prema oporuci Alfreda Nobela koju je sastavio 1895. godine. Dodjeljuje se od 1901. godine za iznimne doprinose u području kemije i fizike, književnosti i mira te za fiziologiju ili medicinu. Naknadno se dodjeljuje i za ekonomiju.

Svi dosadašnji laureati i njihova otkrića

Prvog Nobela za medicinu ili fiziologiju dobio je Emil von Behring za cjepivo protiv difterije, a slijedili su ga neki od brojnih znanstvenika koji su omogućili današnju suvremenu medicinu: Ross za malariju, Pavlov za fiziologiju probavnog sustava, Koch za otkriće uzročnika tuberkuloze, Mečnikov i Ehrlich za proučavanje imunosnog sustava, Richet za anafilaksu, Krogh za rad pluća, Banting i Macleod za otkriće inzulina, Einthoven za otkriće EKG-a, Landsteiner za krvne grupe, Morgan za ulogu kromosoma u nasljeđivanju, Dale i Loewi za neurotransmitere, Domagk za otkriće prvog sulfonamida, Fleming, Chain i Florey za penicilin, Mueller za otkriće insekticida DDT-a, Hess i Moniz za mapiranje funkcija srednjeg mozga i lobotomiju, Kendall, Reichstein i Hench za hormone nadbubrežne žlijezde, Waksmann za prvo cjepivo protiv TBC-a, Krebs za ciklus limunske kiseline, Bovet za antihistaminike, von Bekesy za funkciju kohleje u sluhu, Crick, Watson i Wilkins za strukturu DNK, Eccles, Hodgkin i Huxley za električni prijenos duž živca, Bloch i Lynen za metabolizam kolesterola i masnih kiselina, Rouss i Huggins za liječenje raka prostate hormonima, Edelman i Porter za građu protutijela, Blumberg za otkriće virusa hepatitisa B, Black za otkriće lijekova beta blokatora i H2 histaminskih blokatora, Murray i Thomas za transplantaciju, Lauterbur i Mansfield za magnetsku rezonancu, Hausen za otkriće da HPV uzrokuje rak vrata maternice, Barré-Sinoussi i Montagnier za otkriće HIV-a.

Nobelovac proučavao uzorak kosti iz Hrvatske

Ovogodišnji laureat za medicinu i fiziologiju je šveđanin Svante Pääbo, direktor Instituta Max Planck. Pääbo je utemeljitelj novog znanstvenog područja: evolucijske genetike, odnosno molekularne arheologije. Nagradu je dobio za evolucijsku genetiku, za rad na genomu izumrlih hominida i ljudskoj evoluciji, a posebno za sekvenciranje DNK iz dijela kosti starih 40.000 godina.

Projekt otkrivanja čitavog neandertalskog genoma proveo je u suradnji s članovima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uzorak kosti koji je Pääbo analizirao, potječe s našeg nalazišta, paleolokaliteta špilje Vindija, i čuva se na Zavodu za paleontologiju i geologiju kvartara HAZU.

Pääbo je javnosti postao poznat po otkriću hominida denisova ili Denisovskog čovjeka 2010. godine u špilji Denisova u Sibiru. Analizom mitohondrijske DNK ustanovljeno je da je Denisovski čovjek genetski različit i od Neandertalca i od modernog čovjeka.

U potrazi za porijeklom ljudi

Pääbovi radovi izuzetno su važni jer detaljnije razjašnjavaju porijeklo ljudi, Homo sapiensa, ali i moguće veze s drugim hominidima. Također, dokazuju i prijenos genetskog materijala s Neandertalca i Denisovskog čovjeka zbog miješanja vrsta. Naime, danas se smatra da nam ove dvije vrste hominida nisu direktni preci, već su se zasebno razvijali, ali je ipak dolazilo do križanja s Homo sapiensom prije otprilike 70.000 godina. To je razdoblje velike migracije Homo sapiensa prema Europi i Aziji.

Znanstvenici pretpostavljaju kako je suvremeni čovjek naslijedio 1-2% gena neandertalaca. Pääbovo otkriće genoma Neandertalca ukazuje ulogu njihovih gena u fiziologiji čovjeka, posebno u segmentu imunosnog odgovora na infekcije. Zaključuje kako trebamo saznati koje su to posebnosti u genetskom materijalu čovjeka, a nema ih u neandertalaca jer te posebnosti upravo određuju samog čovjeka.