Život nakon moždanog udara: ponovno učiti govoriti i razumjeti

Današnji životni tempo s brojnim stresnim situacijama negativno utječe na funkciju središnjeg živčanog sustava i dovodi do bolesti koje se više i ne vežu samo uz stariju životnu dob, već se događaju i mlađim osobama. Među tim bolestima je najčešći moždani udar uzrokovan bolešću krvožilnog sustava. Uzroci moždanog udara su različiti, a kao jedna od posljedica pojavljuje se afazija, odnosno gubitak ili poremećaj govora.

Afazija je toliko složen poremećaj koliko je složen i sam čovjek. Ona razara ono najljudskije u samom čovjeku – mogućnost komuniciranja verbalnim znakovima. Pri nastanku afazije najviše strada govor, a posljedica je poremećaj ili pak potpuni gubitak govornih funkcija.

Postoje različite vrste afazija, a neke od njih su senzorna i motorna (Broca) afazija.

Senzorna afazija

U ovom slučaju, oštećenje Wernickeovog područja dovodi do dvosmjernog neurološkog deficita: bolesnik ne može imenovati objekt koji mu se pokaže, niti pokazati objekt kad mu se kaže njegov naziv. Osoba s Wernickeovom ili senzornom afazijom nema problema s govorom, no nedostaje smislenost govora, pa ni sam bolesnik ne zna što je zapravo rekao.

Bolesnici s Wernickeovom afazijom podsjećaju na klasičnu Broca afaziju samo u nemogućnosti ponavljanja rečenica, slaganja fonema i imenovanja, a u svim drugim aspektima su različiti jer im je:

• govor tečan (fluentan), tj. bolesnik govori bez napora, melodično, normalnom ili češće povećanom brzinom,
• zbog čestih pogrešaka u izboru fonema i riječi, sadržaj izgovorenog često im je nerazumljiv,
• imaju velike poteškoće u razumijevanju rečenica koje čuju,
• rijetko imaju bilo kakav motorički poremećaj.

Pogrešne riječi koje bolesnici s Wernickeovom afazijom izgovore umjesto onih koje su inicijalno zapravo „htjeli“, često su slične po značenju. Primjerice, kažu „majoneza“ umjesto „maslac“ (verbalna ili semantička parafazija). Zbog istog razloga oni često rabe riječi općeg značenja, npr. „stvar“, u zamjenu za one do kojih ne mogu doći. Bolesnici s Wernickeovom afazijom nemaju problema s proizvodnjom individualnih fonema, no često pomiču slijed glasova ili glasovnih nizova, tako da neke dodaju ili izbace, što poremeti fonemski izgled željene riječi (npr. „pimarida“ umjesto „piramida“ (fonemska parafazija)). Kad se fonemske parafazije pojavljuju učestalo, nastaju neologizmi (neologijske parafazije), npr. „amoin“ za „avion“. Iako puno govore, ti bolesnici često ne prenose nikakvu ideju ili smisao.

Neki bolesnici s Wernickeovom afazijom su više „gluhi za riječi“, a neki više „slijepi za riječi“. Razumijevanje izgovorenog obično im je nešto bolje nego pročitanog.

Motorna (Broca) afazija

Brocino područje je čeono središte jezične mreže koja je specijalizirana za artikulatorne, sintaktičke i gramatičke aspekte jezika. Proučavanje bolesnika sa žarišnim oštećenjem ovog područja upozorava da ono ima ključnu ulogu u prevođenju neuralnih oblika riječi u njihove artikulatorne sljedove, ali i u slaganju riječi u govor koji ima značenjski prikladnu sintaktičku strukturu.

Većina pacijenata ima i desnu hemiparezu (kljenut, slabost voljne mišićne kontrakcije jedne polovice tijela), obično jače izraženu u desnoj ruci, nego u nozi. U Broca afaziji oštećeni su neuronski krugovi odgovorni za spajanje fonema u riječi i spajanje riječi u rečenice te gramatičku strukturu rečenica i pravilnu upotrebu gramatičkih morfema. Stoga je govor bolesnika s Broca afazijom težak i spor, stanke među riječima su dugačke, nema melodične modulacije koja karakterizira normalan govor… Ukratko, govor je netečan (nefluentan).

Bolesnici s klasičnom Broca afazijom razumiju značenje rečenica, ali ih ne mogu ponoviti, čemu se često i sami čude (a budući da su svjesni deficita, postaju depresivni). Agramatizam je jedno od najizraženijih obilježja, pa nastaje telegrafski govor, npr., „Ići…ja…kući…danas“. Iako govore malo, pacijenti s Broca afazijom prenose smislene ideje. Razumijevanje pročitanog im je poremećeno uglavnom zbog nemogućnosti razumijevanja gramatički važnih riječi (veznika, prepozicija, članova, itd.). Ti bolesnici također često imaju poremećen izgovor fonema, npr. miješaju „b“ za „p“, iako im je njihovo prepoznavanje neoštećeno.

Kod motorne afazije bolesnik razumije sve što mu se govori ili čita. Razumijevanje govora je sačuvano, no onemogućen je spontani govor, tj. govorno oblikovanje misli. Osoba s afazijom uvijek ima poteškoća u uporabi slijeda rečenica, gdje je riječ o najvišim razinama govora, tj. o monologu koji je kreativan i koji zahtijeva logičku i gramatičku povezanost izraza.

Kako dalje?

Tijekom terapije potrebno je također educirati i upoznati obitelj bolesnika o kakvom je poremećaju riječ te je savjetovati kako postupati s pacijentom. Neki od važnih savjeta su da se s bolesnikom ne smije postupati kao s malim djetetom. Treba govoriti sporije, reći mu samo jednu poruku te mu dati vremena da je shvati i ne požurivati njegov iskaz.

Sve afazije su stečene, a mogu se očitovati nakon ozljede mozga nastale zbog moždanog udara, prometne nesreće i drugih uzroka. Bolesnik dospijeva u bolnicu gdje neurolozi, među ostalim, uočavaju i afaziju. U nekim bolnicama rehabilitacija govora počinje već u bolesničkom krevetu, ali i u toplicama, kamo se oboljeli od afazije često šalju zbog tjelesnih smetnji koje mogu nastupiti nakon oštećenja mozga.

Kad se bolesnik vrati kući, nužna mu je brza pomoć logopeda koji će nastaviti u bolnici ili toplicama već započetu terapiju ili će je tek započeti. Bilo bi dobro započeti je što prije jer čekanje negativno djeluje na rezultat i trajanje terapije. Rehabilitacija je gotovo nezamisliva bez suradnje obitelji koja mora biti stalna, uporna i bez prekida, što nije lako jer rehabilitacija traje godinama.

Oboljeli od afazije u nekim slučajevima ne mogu sami dolaziti logopedu pa im treba pratnja, što je već jedan oblik suradnje. Izostanaka ne smije biti, osim s dobrim razlogom. Članovi obitelji s bolesnikom moraju ponavljati ono što se radilo kod logopeda te mu pomagati u svladavanju pismenih i usmenih zadataka. Ne smije se tražiti previše, ali ni premalo.

U početku treba rad vremenski ograničavati na 10 do 15 minuta jer se bolesnici brzo zamaraju, ali treba raditi i po nekoliko puta dnevno. Članovi obitelji moraju biti spremni da kod bolesnika koji dobro napreduje ima dana kada se čini kao da rehabilitacije nije ni bilo; tada kod bolesnika ne smije doći do samosažalijevanja. Uoče li se ikakvi znaci depresije, treba se posavjetovati s liječnikom. Obično se promjene u raspoloženju događaju kod promjene vremena.

Tijekom terapije potrebno je također educirati i upoznati obitelj bolesnika o kakvom je poremećaju riječ te je savjetovati kako postupati s pacijentom. Neki od važnih savjeta su da se s bolesnikom ne smije postupati kao s malim djetetom. Treba govoriti sporije, reći mu samo jednu poruku te mu dati vremena da je shvati i ne požurivati njegov iskaz.

Treba paziti da se bolesnika ne isključi iz obiteljskog života, da se prema njemu ne ponašamo kao prema voljenoj stvari. Naime, iako možda ne razumije govor i ne može govoriti, bolesnikov je psihički i intelektualni život intenzivan te odbacivanje može negativno djelovati na motiviranost. Čim je to moguće, bolesnika treba vratiti u njegovu prijašnju socijalnu sredinu u kojoj uloga obitelji ima neprocjenjivu važnost.