Za dječji razvoj važan je odnos majke i djeteta

Odnos majke prema djetetu počinje u fantaziji buduće majke, daleko prije nego što je dijete začeto. Ako promatramo, primjerice, petogodišnju djevojčicu kako se igra sa svojim lutkama, iz te igre možemo doznati o emocionalnom odnosu majke te djevojčice prema njoj i obrnuto. Je li nježna i pažljiva? Mazi li lutku po kosi ili ju možda udara?

Odnos majke prema djetetu uvelike ovisi o međusobnom odnosu majke s njenom majkom. Način emocionalne veze između majke i djeteta, uz uvijek nove preinake, prenosi se iz generacije u generaciju. Tako u igri djevojčice s lutkama možemo nazrijeti i nešto od odnosa prema njenome budućem djetetu. Fantazija o tom djetetu, koje će doći na svijet desetljećima kasnije, mijenja se tijekom razvoja ovisno o daljnjim emocionalnim iskustvima. Ona postaje intenzivnija ako nekadašnja djevojčica kao djevojka počne željeti dijete, a pogotovo je izražena u trudne žene.

Trudnice često sanjare o svom djetetu, o njegovom spolu, izgledu, psihičkim osobinama i odnosu kakvog će graditi i njegovati kada jednom dođe na svijet.

Kada dijete dođe na svijet…

Engleski pedijatar i psihoanalitičar Donald Winnicott uvodi pojam „primarne majčine zaokupljenosti“ kao stanja pojačane osjetljivosti koje se razvija za vrijeme, a posebno intenzivno krajem trudnoće da bi trajalo nekoliko tjedana po porođaju, a zatim postepeno nestajalo. Winnicott to stanje opisuje kao „ludilo“ koje razvija zdrava majka. Majka u tom stanju sve svoje resurse usmjerava na prepoznavanje i zadovoljavanje potreba djeteta koje postaje središte njenog interesa, što omogućava majci da se prilagodi djetetu i da postane osjetljiva na njegove potrebe. Svi imamo osobno iskustvo ili poznajemo neku majku koja je bila u ovom stanju. Njene su oči uprte samo u bebu, prepoznaje svaki njen pokret iz druge prostorije i čini se da ne brine o tome hoće li ona sama spavati ili jesti – bitna joj je samo beba.

Winnicott u literaturu uvodi i pojam „držanje, podržavanje“ (holding) djeteta, što se odnosi na sveukupnost majčine njege u vrijeme dok je dijete potpuno fiziološki i psihološki ovisno o brizi koju mu pruža. Holding je oblik majčine ljubavi koja se iskazuje kroz držanje djeteta u naručju, doslovno i metaforički. Podrška se stoga ne odnosi samo na tjelesne potrebe, već podrazumijeva i majčinu empatiju. Kako dijete raste i sazrijeva, tako se vid potrebne podrške, u tjelesnom i emocionalnom smislu, mijenja, odnosno prati razvojne potrebe djeteta. Majka svoje emocije, znanje i sposobnost vezano za njegu djeteta crpi iz znanja, intuicije i najranijih iskustava svog djetinjstva.

Savršena majka – mit ili stvarnost?

Često društvo ženi nameće sliku savršene majke koja je zapravo nerealna i dovodi majku do toga da se stalno preispituje je li dobra, postupa li s djetetom pravilno, može li bolje… Majka ne može i ne treba biti savršena. Potrebno je, kako kaže Winnicott, da bude „dovoljno dobra majka“ koja je sposobna prepoznati i pratiti potrebe svoga djeteta, koja nekad i pogriješi, ali sveukupno gledano, ona je tu za svoje dijete.

Dovoljno dobra majka može biti bolja, za dijete, ali i samu sebe, ako ima podršku u obitelji, posebno u ocu. Odnos majke i oca, kao i osjećaji koje otac gaji prema djetetu, uvelike određuju odnos majke prema djetetu.

Rani razvoj djeteta

Mađarska psihoanalitičarka Margaret Mahler fazu od rođenja do drugog mjeseca života naziva normalnom autističnom fazom. U toj fazi za dojenče nema razlike između vanjske i unutrašnje realnosti, između njega i njegove okoline.

Krajem drugog mjeseca dijete sve bolje opaža svoju okolinu, u prvom redu majku koja ga hrani i njeguje, tj. zadovoljava njegove potrebe. Dijete postupno u svom sjećanju povezuje sliku obrisa usta, nosa i očiju s hranjenjem te će se smirivati približavanjem ljudskog lica kada je gladno, prije nego dobije hranu. Za simbiotski odnos majke i djeteta karakterističan je smiješak kojeg dijete upućuje majci. Ovaj se smiješak naziva i „smiješkom trećeg mjeseca“ kojeg psihoanalitičar Rene Spitz naziva i prvim organizatorom psihe. Većini roditelja ti prvi osmijesi i pokazatelji da ih dijete prepoznaje su posebno dirljivi.

Nakon faze simbioze u kojoj dijete doživljava sebe i majku kao jedno, koja po Margaret Mahler traje do oko šestog mjeseca života, počinje faza separacije-individualizacije koja traje negdje do treće godine života i dijeli se u nekoliko podfaza:

1. Diferencijacija (od 6. do 10. mjeseca)

Dijete pokazuje sve veći interes za okolinu. Odvajanje od majke je praćeno većim ili manjim separacijskim strahom koji se tijekom osmog mjeseca očituje kroz „strah od stranaca“. Pojavu ovog straha Spitz je nazvao drugim organizatorom psihe.

2. Prakticiranje (od 10. do 15. mjeseca)

U ovoj fazi dijete počinje puzati i hodati što mu omogućava upoznavanje okoline. Ovo je vrijeme kada dijete baca igračke i predmete iz krevetića, igra se skrivača, „ku-kuc“ i svaki put osjeća zadovoljstvo kada ponovno ugleda bačenu igračku ili otkriveno lice. Na taj način dijete stječe sigurnost da će se i majka, kada ode od njega, ponovno vratiti, da je svijet siguran i predvidljiv.

3. Ponovno zbližavanje (rapprochement) (od 16. do 24. mjeseca)

Dijete oko prve godine prohoda, progovori te bolje razumije svoju okolinu. Postaje svjesnije fizičke odvojenosti od majke i tada je strah od separacije najjači. Odvaja se od majke, istražuje okolinu da bi se majci ponovno vraćalo i tražilo njenu blizinu. Obično nađe igračku ili predmet (medo, dekica) koji je „zamjena za majku“ i omogućava mu da se lakše odvoji od nje, što često nazivamo prijelaznim objektom.

U drugoj godini dijete izražava svoje negodovanje te često, kada majka traži nešto do njega, koristi riječ „ne“, po Spitzu „treći organizator psihe.“ Mnoge roditelje ta druga godina i prkos djeteta zabrinjavaju, no razvojno je to posve uobičajeno ponašanje.

4. Konstantnost objekta (od 24. do 36. mjeseca)

U ovoj fazi dijete internalizira pozitivnu unutarnju sliku svoje majke („nosi ju“ u sebi i kada ju ne vidi), što mu omogućava da i u situacijama u kojima je dulje odvojeno od majke, osjeća sigurnost kao i u njenom prisustvu.

Djeca koja imaju pozitivne unutarnje slike svojih majki, osjećaju potporu i u odrasloj dobi te mogu razviti kvalitetne, stabilne veze s drugim osobama.

Jesu li to samo majke?

Po klasičnoj psihoanalitičkoj teoriji govori se o majci, no naravno da djetetu primarna figura može biti otac ili bilo koja druga odrasla osoba koja o njemu brine.

Prvi, rani odnosi ostavljaju značajan utjecaj na formiranje ličnosti djeteta. No čak i ako nisu bili adekvatni, danas znamo da se uz korektivne odnose s drugima u doba djetinjstva, adolescencije i odrasle dobi te kroz psihoterapiju, i mi možemo mijenjati, nadići neke teškoće koje vuku korijene iz ranog djetinjstva te biti emocionalno dostupni, dovoljno dobri roditelji svojoj djeci ako ih jednoga dana odlučimo imati.

Izvor: Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba