Uloga endokrinologa u postizanju boljih sportskih rezultata

Bavljenje sportom donosi brojne povoljne učinke na ljudsko zdravlje. Sport i ukupno zdravlje imaju brojne dodirne točke i to nije neka novost, odnosno spoznaja da redovito bavljenje sportom na mnogo načina poboljšava fizičko i mentalno zdravlje. Opće je poznata činjenica da uključivanje u neki oblik bavljenja sportom od malih nogu pomaže pravilnom rastu i razvoju, stjecanju zdravih navika, izgradnju osobnosti i boljoj organizaciji vlastitog vremena.

Endokrinologija i sport

Jedna od glavnih prednosti bavljenja sportom jest očuvanje zdrave ravnoteže rada i funkcioniranja žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem, tj. endokrinih žlijezda. Pravilan rad hormona, glavnih proizvoda endokrinih žlijezda je presudan, kako u očuvanju općeg zdravlja, tako u postizanju željenih sportskih rezultata.

Žlijezde s unutrašnjim izlučivanjem obuhvaćaju hipofizu, štitnjaču, nadbubrežne žlijezde i spolne žlijezde. Središnja žlijezda je hipofiza ili pituitarna žlijezda koja dinamikom svoga rada nadzire rad svih ostalih žlijezda i čiji je utjecaj presudan na održanju zdravog hormonalnog miljea.

Kada sportaši obolijevaju?

Neosporna je činjenica da su sportaši natprosječno zdraviji u odnosu na opću populaciju i to je najvećim dijelom posljedica usvojenih zdravih životnih navika i veće angažiranosti u provođenju zdrave prehrane. Pritisci kojima su najčešće mladi i perspektivni sportaši u svom profesionalnom razvoju izloženi, imaju potencijalno opasne posljedice po fizičko i mentalno zdravlje, što dovodi do niza bolesti, kao i preuranjene smrti. Koji bi onda bili najčešći razlozi obolijevanja u populaciji sportaša?

Nakon sportskih ozljeda, koje su ipak u sportu vodeći uzrok među svim bolestima, dalje slijede poremećaji u jednoj ili više endokrinih žlijezda. Prekomjeran ili nedovoljan rad samo jedne od endokrinih žlijezda može dovesti do ozbiljnih bolesti koje često imaju utjecaj na poremećenu funkciju cjelokupnog organizma, a u slučaju kasnog prepoznavanja, moguće su i smrtne posljedice.

Poremećaj u radu endokrinih žlijezda ima uvelike nepovoljne učinke na kardiovaskularni sustav, a može dovesti i do malignih bolesti, koje također čine prevelik udio u smrtnosti u suvremenom čovječanstvu.

Hipotireoza/Hashimotov tireoiditis

Najčešće endokrine bolesti među sportašima pogađaju štitnjaču, a najčešća među njima je kronična autoimuna upalna bolesti štitnjače, poznata i pod imenom Hashimotov tireoiditis s posljedičnim razvojem hipotireoze.

Njen podmukli razvoj nerijetko otežava pravovremeno postavljanje dijagnoze. Klinički se manjkav rad štitnjače očituje:

• kroničnim umorom,
• porastom na tjelesnoj težini,
• poremećajima menstrualnih ciklusa kod žena,
• slabijim libidom i smetnjama potencije kod muškaraca,
• usporenom probavom,
• lošijom tolerancijom hladnoće,
• poremećajima raspoloženja.

Navedeni simptomi i znakovi hipotireoze iznimno rijetko dovode do fatalnih ishoda, no u značajnoj mjeri remete kvalitetu života i onemogućuju kvalitetno treniranje, što ima za posljedicu sportske rezultate ispod željenih očekivanja.

Kod ispravno postavljene kliničke sumnje, dijagnostika je zapravo vrlo jednostavna. Dijagnozu hipotireoze postavljamo na temelju povišenog nalaza TSH (tireostimulirajući hormon), uz nerijetko snižene periferne hormone – tiroksin (T4) i trijodtironin (T3). Dodatnu pomoć u dijagnostici predstavljaju antitijela na štitnjaču – anti TPO (antitijela na tireoidnu peroksidazu) i anti Tg (tireoglobulinska antitijela).

Liječenje je nadomjesno, nadoknadom sintetskog ekvivalenta levotiroksina, kojeg štitnjača ne proizvodi u dovoljnim količinama. Po postizanju optimalne regulacije u hormonskom statusu štitnjače nema razlike između oboljele osobe i druge potpuno zdrave osobe.

Hipertireoza/Gravesova ili Basedowljeva bolest

Nakon hipotireoze u sklopu Hashimotovog tireoiditisa, po učestalosti slijedi Gravesova ili Basedowljeva bolest, koja je najčešći uzrok pojačanog rada štitnjače, odnosno hipertireoze. Klinički se manifestira prekomjernom aktivnošću ukupnog metabolizma, poput:

• prekomjernog znojenja,
• gubitka na tjelesnoj težini unatoč vidno pojačanom apetitu,
• ubrzanog rada srca,
• izbočenja jedne ili obje očne jabučice (egzoftalmus),
• tremora ekstremiteta,
• lošijeg podnošenja topline/vrućine,
• pojačane nervoze,
• ubrzane probave,
• različitih poremećaja menstrualnog ciklusa.

Iako je zbog jasnije simptomatske manifestacije hipertireozu znatno lakše prepoznati, ipak je potrebno potkrijepiti nalazima hormona, kada je očekivana snižena do suprimirana vrijednost TSH, uz ponekad višestruko povišene vrijednosti perifernih hormona (T3/FT3 i T4/FT4). Uz već spomenuta antitijela, dodatnu pomoć dijagnostici predstavlja antitijelo na TSH receptor (TRAb), specifično povišeno u sklopu hipertireoze po tipu Gravesove bolesti.

Liječenje se provodi antitireoidnim lijekovima (tireostaticima), kirurški (totalna tireoidektomija) ili radioaktivnim jodom.

Poremećaji spolnih hormona

Druga najčešća skupina endokrinoloških poremećaja koja pogađa mlade sportašice i sportaše su poremećaji funkcije i metabolizma spolnih hormona.

Kod žena se spomenuti metabolički poremećaji klinički očituju poremećenim menstrualnim ciklusima, od oligomenoreje (neredovitih menstrualnih ciklusa), pa do amenoreje (potpunog izostanka menstrualnih ciklusa u trajanju duljem od šest mjeseci). Daljnje manifestacije uključuju i sindrom policističnih jajnika, koji također može imati nepovoljan učinak na redovitost menstrualnih ciklusa.

Kod muškaraca se poremećena ravnoteža spolnih hormona očituje smanjenim libidom i smetnjama potencije. Posredno se poremećena ravnoteža spolnih hormona može manifestirati i poremećenim metabolizmom ugljikohidrata, uvjetujući time i pojavu smanjene osjetljivosti na hormon inzulin (glavni regulator metabolizma šećera u krvi), u okviru kliničkog entiteta poznatog kao inzulinska rezistencija. Ono što dodatno nepovoljno utječe na hormonalnu ravnotežu spolnih hormona je uzimanje, uključivo i zlouporaba, različitih supstanci na bazi kortikosteroida i testosterona s ciljem postizanja boljih sportskih rezultata. Time se narušava dotadašnja prirodna hormonalna ravnoteža. Nedostatna sigurnost i nepoznato porijeklo brojnih stimulativnih supstanci, nose dodatne zdravstvene rizike, uključivo i preranu smrt.    

Zaključak

Iako je prisutna percepcija kako su sportaši natprosječno zdrava populacija, ni njih ne zaobilaze zdravstvene poteškoće. Osim sportskih ozljeda koje čine najveći udio u obolijevanju sportaša, poremećaji endokrinih žlijezda slijede odmah iza toga.

Uloga endokrinologa je, osim u ciljanom liječenju niza endokrinoloških bolesti i stanja, i ukazivanje na sve prednosti i nedostatke profesionalnog, pa i rekreativnog bavljenja sportom, posebice zbog definiranih i, još više, nedefiniranih srednjoročnih i dugoročnih zdravstvenih rizika. Tu poseban značaj ima i stalno osvještavanje o prevenciji zlouporabe niza zabranjenih supstanci (doping).

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.