Tjelesni dismorfni poremećaj: neprijatelj u ogledalu

Zamislite kako bi vam bilo da se nađete u situaciji u kojoj doživljavate osjećaj neposredne opasnosti ili prijetnje. Možda biste osjećali paniku, beznađe, ljutnju ili gađenje prema objektu koji predstavlja prijetnju, a možda i kombinaciju svih navedenih emocija. Sada zamislite da vam se takav osjećaj javlja samo zbog toga što ste ulovili svoj odraz u zrcalu. Pri tome ste uvjereni da u zrcalu vidite deformiranu osobu, a čitava okolina govori vam suprotno – da ste lijepi, privlačni i da ne vide to što vi vidite. Upravo to doživljavaju brojni ljudi koji se nose s tjelesnim dismorfnim poremećajem (eng. body dysmorphic disorder, BDD).

Iskrivljena slika stvarnosti

Prema svojoj definiciji, tjelesni dismorfni poremećaj predstavlja pretjeranu preokupaciju zamišljenom manjkavosti u tjelesnom izgledu, a ako osoba i ima neku blagu fizičku manu, briga je oko nje pretjerana, a sama mana preuveličana.

Ovaj poremećaj karakteriziraju brige o izgledu koje se javljaju često (više sati dnevno) i teško ih je kontrolirati te ponašanja s ciljem prikrivanja percipiranih mana koja narušavaju svakodnevno funkcioniranje i kvalitetu života (primjerice, kašnjenje na posao zbog pretjeranog uređivanja, izbjegavanje društvenih aktivnosti, odlazaka na spojeve i slično).

Ono što osobe s tjelesnim dismorfnim poremećajem vide kao manu, drugim je ljudima nevidljivo ili jedva zamjetno – njihova unutarnja slika o sebi iskrivljena je i ne odražava stvarnost. Zbog toga su često zbunjeni čemu vjerovati, onome što smatraju da vide vlastitim očima ili onome što im opetovano govori njihova okolina. To možete usporediti s time da na ekranu mobitela vidite sliku lava i uvjereni ste da je lav zaista veličine tog ekrana, bez obzira na to koliko vas ljudi uvjerava u suprotno.

Svakodnevna opterećenost izgledom

Brige oko izgleda najčešće su vezane za lice i glavu (koža, kosa i nos), ali područje brige može biti bilo koji dio tijela te se može i mijenjati s vremenom. Osim briga, za tjelesni dismorfni poremećaj karakteristična su i izbjegavajuća ponašanja koja sprječavaju dolazak u situaciju koja izaziva strah i suočavanje s vlastitim izgledom te pretjerana ponašanja (rituali) koji troše puno vremena.

Neka najčešća takva ponašanja uključuju prikrivanje percipirane mane (odjećom, šminkom, držanjem), uspoređivanje s drugima ili osuđivanje tuđeg izgleda, provjeravanje percipirane mane u ogledalu ili pak pokušaji potpunog izbjegavanja ogledala i drugih reflektirajućih površina, želja ili odlazak na estetske zahvate. Također, osoba koja pati od BDD-a može uvjeravati druge da je neprivlačna ili pak tražiti umirivanje i razuvjeravanje od njih.

Kako pretjerani fokus mijenja doživljaj

Sada si uzmite minutu vremena i u sebi ili na glas neprestano ponavljajte riječ „jabuka“. Vjerojatno vam je već nakon nekoliko ponavljanja riječ počela zvučati neobično, izobličeno i kao da je izgubila svoje značenje. Upravo se to događa osobama s tjelesnim dismorfnim poremećajem vezano za njihov izgled zbog toga što su i po nekoliko sati dnevno opterećene i usmjerene na dio tijela kojeg smatraju deformiranim.

Još jedan način kako si možete pokušati približiti kako pretjerana usmjerenost na jedan dio tijela može utjecati na njegovu percepciju jest taj da pronađete sliku neke slavne osobe za koju smatrate da je iznimno privlačna i na kojoj ne vidite manu. Zatim na ekranu mobitela ili računala povećajte njezin nos tako da se samo on vidi na zaslonu i pokušajte dvije minute gledati i biti koncentrirani na njega. Vrlo će vam brzo taj nos početi izgledati neobično, na neki način pretjerano, a možda čak i potpuno neprivlačno. Kada ponovno udaljite sliku te osobe i usmjerite se na cijelo lice, a ne samo na jedan dio, osoba će vam se vjerojatno i dalje činiti privlačna i nećete se pretjerano usmjeriti na njezin nos. Ovo je izrazito teško osobama s tjelesnom dismorfijom – njihov mozak kod procesiranja slike vlastitog lica nije usmjeren na cjelinu, kao kod većine ljudi, nego se usmjerava na jedan detalj koji se onda dodatno preuveličava i prenaglašava.

Uzroci poremećaja

Tjelesni dismorfni poremećaj najčešće započinje u ranoj adolescenciji, a važno je naglasiti da on jednako pogađa i žene i muškarce te da ne ovisi o dobi, kulturi ili etničkoj pripadnosti.

Uzroci poremećaja nisu do kraja razjašnjeni, ali je u njegov nastanak najvjerojatnije uključeno više čimbenika:

• biološki – genetika, poremećena funkcija dijelova mozga zaduženih za procesiranje lica i slike o tijelu, neravnoteža serotonina (kemijskog prijenosnika informacija prirodno prisutnog u mozgu),
• psihološki – često zadirkivanje u djetinjstvu, naglasak na važnosti izgleda pri odrastanju i
• društveni – uloga tradicionalnih i modernih medija.

Tjelesni dismorfni poremećaj javlja se kod 1,7 – 2,4 % opće populacije, ali često ostaje nedijagnosticiran zbog izrazitog osjećaja krivnje i srama koje osobe s ovim poremećajem doživljavaju.

Ne oklijevajte potražiti pomoć

Nažalost, zbog neznanja o postojanju ovog poremećaja, osobe koje ga imaju često misle da su tašte i teško im je priznati u kojoj ih mjeri tjelesni izgled pogađa te zbog toga skrivaju svoje simptome i ne dobivaju odgovarajuću psihološku podršku koja im je potrebna.

Ako ste sebe ili nekog drugog prepoznali u opisu ovog poremećaja, potičemo vas da nam se javite na savjet@kakosi.hr i potražite podršku. Neliječen, ovaj poremećaj najčešće je kroničan, ali ga je uz adekvatnu podršku moguće kontrolirati i ponovno kvalitetno živjeti svoj život te naučiti kako voljeti cijelog sebe.

Izvor: Udruga „Kako si?“