Što je to emocionalni oprost i kako može doprinijeti našem zdravlju?

„Opraštanje nije nešto što činiš za nekoga drugoga. To je nešto što činiš za sebe.“, rekla je Jodi Picoult. Uz molim i hvala, oprosti je bila jedna od prvih riječi koje su nas roditelji (i Šegrt Hlapić!) naučili koristiti te nam time od malih nogu usadili važnost traženja i prihvaćanja oprosta u međusobnim odnosima.

Opraštati znači svojevoljno uložiti trud u mijenjanje vlastitog odnosa prema osobi i situaciji koja nas je povrijedila, kako bismo mogli odbaciti ljutnju, ogorčenost i druge neugodne emocije koje se mogu javiti kada se iz bilo kojeg razloga osjećamo povrijeđeno. Osim pružiti nekome oprost, važno ga je i od druge osobe tražiti kada znamo da smo pogriješili te je na neki način povrijedili.

Vrste oprosta

Razlikujemo dvije vrste oprosta:

• Oprost temeljen na odluci (engl. decisional forgiveness) uključuje želju i trud da prema osobi koja nas je povrijedila ne pokazujemo osjećaje ljutnje, ne osvećujemo se ili na bilo koji drugi način pokazujemo neprijateljski stav prema njoj.
• Emocionalni oprost (engl. emotional forgiveness) uključuje stvarno napuštanje neugodnih emocija prema drugoj osobi i njihovu zamjenu ponašanjima i mislima koje na nas pozitivno djeluju.

Ponekad donesemo odluku o tome kako želimo osobi oprostiti i doista joj kažemo: „Opraštam ti“, no i dalje joj zamjeramo za ono što je učinila. To je sasvim prirodno jer čak i kad prepoznamo da bi nam opraštanje moglo donijeti mir ili drugu dobrobit, ne možemo kontrolirati svoje osjećaje i samo odlučiti da sad više nismo ljuti ili povrijeđeni.

Što nam može pomoći da doživimo emocionalni oprost?

Međutim, emocionalni je oprost onaj koji ima pozitivan utjecaj na psihičko i tjelesno zdravlje. Zato je važno omogućiti si da doista doživimo emocionalni oprost. U tome nam može pomoći prepoznavanje i prihvaćanje vlastitih osjećaja, kao i dijeljenje svojih osjećaja.

Prepoznavanje i prihvaćanje vlastitih osjećaja. Kako bismo bili spremni poduzeti korake opraštanja drugima (ali i sebi), važno je prvo prepoznati osjećaje koji nam se javljaju i dopustiti si da oni dođu, djeluju u nama te polako i prođu.

Dijeljenje svojih osjećaja. Sa svakim danom i novim iskustvom ili znanjem svi se mi mijenjamo, zbog čega je važno osobi koja nas je povrijedila ukazati na ponašanja koja su tome pridonijela, ali i imati na umu da ta osoba možda nije znala kako drugačije postupiti i da će joj iskustvo pomoći u promjeni ponašanja. Drugim riječima, važno je pokušati imati razumijevanja da nas osoba možda nije namjeravala povrijediti i ukazati joj na propust bez grubih riječi i poticanja svađe.

Nažalost, u životu će možda postojati trenuci u kojima nam druga osoba nanese veliku bol za koju se ne kaje i koju je možda i namjerno prouzročila. U takvim slučajevima ne moramo osjećati pritisak oprostiti joj, niti je oprost nešto što nam mora doći automatski ili prirodno. No poželjno je pokušati raditi na tome zbog vlastitog mira kako bismo si olakšali oporavak time što ćemo se riješiti zamjeranja i drugih teških osjećaja. Opraštanje ne mora uključivati opravdavanje nečijeg ponašanja – moguće je željeti se osloboditi neugodnih emocija koje osjećamo prema nekome kako bismo pomogli sebi i omogućili si da proradimo neugodno iskustvo, a istovremeno ne podržavati, niti razumjeti to što je osoba učinila.

Prihvaćanje da prošlost ne možemo promijeniti. Ono što se dogodilo u prošlosti, ondje ostaje te nema ponašanja, količine ljutnje ili tuge kojima vrijeme možemo vratiti. Stvari koje su nam se dogodile i patnju koju nam je netko prouzročio, ne moramo na silu pokušati zaboraviti ili se praviti da nije bilo tako. Ali kad se uhvatimo u situaciji da iznova i iznova razmišljamo o nanesenoj šteti i osjetimo da se u nama nakuplja ljutnja, korisno je pokušati zaustaviti taj ciklus i podsjetiti se kako time nećemo promijeniti drugu osobu, ali ćemo sebi pokvariti dan i oduzeti si mogućnost za proživljavanje lijepih trenutaka.

Prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo uložiti trud u to da si sadašnjost i budućnost ne kvarimo pretjeranim razmišljanjem o njoj, u čemu nam mogu pomoći tehnike koje koristimo pri zaustavljanju ruminacije. Pokazalo se kako ruminiranje otežava proces opraštanja, stoga ga je bitno zaustaviti jednom kada krene. Isto tako, na gotovo svaku situaciju može se gledati kao na lekciju, pa tako možemo odlučiti da ubuduće nećemo dopustiti nekome da se ponaša prema nama kao neka osoba koja nas je povrijedila, čime ćemo ranije prepoznati znakove takvog ponašanja i na neki ih način spriječiti.

Kako oprostiti samome sebi?

Oprostiti samome sebi ponekad je i teže nego oprostiti drugima. Često smo sami sebi najveći neprijatelji jer imamo potpunu kontrolu nad vlastitim ponašanjem, što može potaknuti misli o tome kako smo trebali ili morali znati bolje, postupiti drugačije ili predvidjeti neki ishod.

Za ljude je karakteristično da vlastite mane i pogreške vide većima nego što zapravo jesu; vlastite vrline zanemarujemo, a podršku sami sebi pružamo teže i rjeđe nego drugima. Uz to, u život nam se može uplesti i perfekcionizam koji nam ne dopušta da nenamjerno kažemo krivu stvar, brzopleto donesemo odluku ili na bilo koji drugi način pogriješimo, što je uobičajeni dio života.

Oprostiti samome sebi ne znači ignorirati vlastite propuste, već ih prihvatiti kao dio prošlosti, preuzeti odgovornost za njih i razmisliti što iz prijašnjih iskustava možemo naučiti. U tome vam može pomoći samosuosjećanje, o čemu pročitajte više na stranici udruge „Kako si?“