Štitnjača i sport: savjeti za sportaše s bolestima štitnjače

Bolesti štitnjače su najčešće u sustavu žlijezda s unutarnjim izlučivanjem – endokrinih žlijezda. Pravilan rad štitnjače podrazumijeva lučenje perifernih hormona, tiroksina (T4) i trijodtironina (T3), sve pod utjecajem hormona hipofize, odnosno tireostimulacijskog hormona (TSH).

Hormoni štitnjače luče se u krv i djeluju na praktički sve organe i organske sustave. Dobar funkcionalni status štitnjače neophodan je za očuvanje unutarnje ravnoteže organizma.

Sport i rizici bavljenja sportom

Bavljenje sportom ima mnogobrojne povoljne učinke na ukupno zdravlje. No, takva percepcija više bi se odnosila na rekreativno bavljenje sportom. Izazovi i zahtjevi profesionalnog bavljenja sportom suočavaju nas s nizom kontroverzi.

Rigorozne i sustavne kontrole protiv dopinga zasigurno su utjecale na značajno smanjenje te vrste zlouporabe među profesionalnim sportašima, ali je zabrinjavajuća spoznaja sve šire uporabe anaboličkih sredstava među rekreativcima. Zbog „sive zone” nabave i korištenja anabolika, općenito nedostaje znanstveno utemeljenih spoznaja o potencijalno nepovoljnim, pa i fatalnim učincima zabranjenih supstanci.

Bolesti štitnjače u sportaša

Nakon sportskih ozljeda, bolesti štitnjače su među najzastupljenijima među populacijom sportaša. Dominantno su izraženi funkcionalni poremećaji štitnjače, a tu su i karcinomi štitnjače.

Hashimotov tireoiditis i hipotireoza

Najčešća bolest među funkcionalnim poremećajima štitnjače je kronična autoimuna upalna bolest štitnjače (Hashimotov tireoiditis) koja, prije ili kasnije, dovodi do smanjene funkcije štitnjače (hipotireoze). Zbog svog postupnog razvoja i podmuklog kliničkog tijeka, ponekad prođe i do nekoliko mjeseci do postavljanja dijagnoze.

Kod aktivnih sportaša svakako se među vodećim simptomima javlja kronični umor koji ima izravne posljedice na sportske rezultate. Općenito su prisutni:

• lošija tolerancija napora,
• neredovita stolica,
• opća iscrpljenost i nakon 10 do 12 sati sna,
• veća je sklonost debljanju,
• povećana je osjetljivost na hladnoću, uz mnoge druge više ili manje specifične smetnje.

Gravesova bolest i hipertireoza

Drugi značajan funkcionalni poremećaj štitnjače je također autoimune geneze i naziva se Gravesova bolest, najčešći uzrok ubrzanog rada štitnjače ili hipertireoze. Klinički tijek je očitiji i brže se dođe do točne dijagnoze.

Od simptoma i znakova za izdvojiti su:

• izražena intolerancija napora,
• ubrzani rad srca,
• prekomjerno znojenje,
• lošije podnošenje vrućine,
• gubitak na tjelesnoj težini,
• češća pa i proljevasta stolica,
• nesanica.

Zbog relativno bržeg vremenskog slijeda javljanja bolesti, ograničenja u postizanju sportskih rezultata, kao i treniranja su više izražena u hipertireozi.

Karcinomi štitnjače

Za spomenuti su još i karcinomi štitnjače. Oni najčešće ne utječu na funkcionalni status štitnjače, tako da neki sistemski učinci na organizam nisu izraženi.

U aktivnoj dobi bavljenja sportom, karcinomi štitnjače su rijetka pojava, s obzirom na to da se ove bolesti najčešće javljaju u srednjoj životnoj dobi, značajno češće kod žena.

Kako štitnjača o(ne)mogućuje bavljenje sportom?

U trenutku „akutne” faze bolesti manifestirane širokim spektrom javljanja i intenziteta tegoba, bitno je procijeniti rizike daljnjeg bavljenja sportom.

Nakon postavljanja dijagnoze hipotireoze i uvođenja nadomjesne terapije levotiroksinom, ograničenje fizičke aktivnosti privremeno je poželjno zbog nedostatne opskrbe mišića energijom, a što je povezano s poremećenom funkcijom štitnjače.

U početnoj fazi hipertireoze svakako se preporučuje izbjegavati sve vrste napora, fizičkog i mentalnog, nužno je izbjegavati izlaganje suncu, uključivo i solarij. Po stabilizaciji kliničke slike i postupne normalizacije hormonalnog statusa, postupno uvođenje tjelesne aktivnosti je moguće, čak i vrlo poželjno jer, prema nekim novijim istraživanjima, tjelesna aktivnost, osim što vraća tijelo u formu, čini i samo liječenje efikasnijim. Ako inicijalni odgovor na primjenu lijekova nije doveo do poboljšanja hipertireoze, nerijetko je nužno i operativno liječenje, što također znači prekid svih sportskih aktivnosti prije i nakon zahvata, uz postupno vraćanje nakon uspješno provedene operacije i uvođenja neophodne terapije levotiroksinom.

Nakon operacije karcinoma štitnjače, primarno zbog samog liječenja (što uključuje i postoperativnu dijagnostiku i liječenje), nužno je privremeno prekinuti sportske aktivnosti, a po stabilizaciji i odgovarajućoj titraciji nadomjesne terapije levotiroksinom, može se planirati postupno vraćanje sportskim aktivnostima.

Nije potrebno posebno naglašavati da opseg ograničenja i vraćanje u sportske aktivnosti ovisi i o sportu kojim se pojedinac bavi.

Zaključno

Sve veći izazovi i zahtjevi profesionalnog sporta nerijetko dovedu i do poremećaja u našem endokrinom sustavu. Najčešće se javljaju bolesti štitnjače s vrlo različitim spektrom vremenski i prema intenzitetu kliničke slike. Nerijetko prođe i po nekoliko mjeseci od pojave više ili manje specifičnih smetnji, do postavljanja točne dijagnoze, što dalje određuje tijek liječenja.

U „akutnim fazama” manifestacije i tijekom liječenja različitih bolesti štitnjače, neophodno je prekinuti svaku sportsku aktivnost, a po oporavku, ovisno o terapijskom odgovoru, može se ponovno planirati sportska aktivnost. To može imati i izravne povoljne učinke u vidu oporavka od, primjerice, hipertireoze.

S obzirom na dominantno kronični karakter najčešćih bolesti štitnjače, osim određenih ograničenja u početnim fazama liječenja, nužan je i odgovarajući medicinski nadzor, optimalno pod kontrolom endokrinologa ili specijalista nuklearne medicine.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.