Specifična bolest ronilaca: kako i zašto nastaje dekompresijska bolest

Svjedoci smo nevjerojatne ekspanzije ronilačkih aktivnosti. Ronilački sport postao je izrazito atraktivan, ronilački turizam jedan od najprofitabilnijih, a profesionalne podvodne aktivnosti sve raznovrsnije i složenije. Ronjenje je i nezaobilazni dio priprema astronauta za boravak u svemiru.

Tako su i specifične bolesti ronilaca, nekad izuzetno rijetke i prisutne uglavnom u vojnim i gospodarstvenim ronjenjima, sada bitno češće, namećući potrebu za dodatnom edukacijom medicinskim službama, ali i samim roniocima.

Disbarične ronilačke bolesti (DRB)

Sve bolesti ronilaca nastale zbog promjene tlaka nazivaju se jednim imenom „disbarične ronilačke bolesti” (DRB) ili, u medicinskom žargonu, disbarizam. Dakle, kada nismo sigurni što se točno dogodilo na licu mjesta, nadležnim spasilačkim službama i rekompresijskom centru prijavljujemo događaj pod jednim od ovih termina.

Disbarizam se pojavljuje u formi:

• dekompresijske bolesti (DB),
• barotraume i/ili
• barotraumatske plinske embolije (BPE).

Ponekad je teško razlikovati ih čak i u kliničkim uvjetima, a česte su i mješovite (udružene) forme. Zajednička karakteristika im je da mjehuri plina u krvi začepljuju krvne žile, ali su ti mjehuri različitog mehanizma nastanka.

Liječenje je, međutim, vrlo slično – rekompresijski tretman po jednom od uobičajenih protokola jedini je pravi lijek, a treba ga provesti neodložno.

Bill Hamilton je rekao da je ronjenje poput jahanja – konj će te sigurno zbaciti, kad-tad; što češće ga jašeš, to je sigurnije da će se to dogoditi. Ova je rečenica jasan pokazatelj ozbiljnosti i rizika podvodnih aktivnosti, kako rekreativnih, tako (još više) i profesionalnih. Loša educiranost, neadekvatna priprema, loše planiranje, neadekvatno održavana oprema… vode nepogrešivo k nastanku DRB.

Dekompresijska bolest

Najčešća među disbaričnim ronilačkim bolestima je dekompresijska bolest, ranije poznata kao „kesonska bolest“. DB je rezultat dekompresijskog stresa koji predstavlja odnos dekompresijske doze i dekompresijskog rizika. Dekompresijsku dozu definira odnos između dubine i vremena trajanja ronjenja.

Problem nastaje pojavom mjehurića inertnog plina (najčešće dušika) u tkivima, prebrzom promjenom tlaka okoline, najčešće naglim smanjenjem tlaka uslijed neprimjereno brzog izrona. Zahvaljujući fizičkim zakonitostima (Henryjev zakon) koje uvjetuju povećanu topivost plinova u tekućinama, plazma (tekući dio krvi) napuni se velikom količinom dušika (ili drugih inertnih plinova, prije svega helija, ovisno o dišnom mediju – zrak ili mješavine plinova NITROX, HELIOX, TRIMIX).

Tijekom smanjenja dubine (dakle, tlaka okoline) količina plina u krvi postaje prevelika; u krvi više „nema mjesta“ za sav taj  otopljeni plin i on napušta krv tvoreći mjehure. Krv počinje „pjenušati“. Događa se doslovce isto što i s tekućinom u boci šampanjca ili nekog gaziranog pića – naizgled obična tekućina odmah po otvaranju čepa počinje „vriti“ masom mjehurića. No, za razliku od otvorene boce, slobodni plin u krvnim žilama ne može brzo van. Mjehurići putuju krvotokom hitajući k plućima gdje se jedino mogu udaljiti iz organizma, spajaju se u sve veće u konačnici začepljujući krvne žile i prekidajući protok krvi. Vrlo brzo stanice pogođene hipoperfuzijom (smanjenim protokom krvi) i hipoksijom (nedostatkom kisika) prestaju obavljati svoje funkcije, a potom i umiru izazivajući propadanje tkiva.

Posljedice ovog procesa ovise o mjestu gdje su promjene izražene. Pojavljuju se:

• kožne promjene,
• bolovi u kostima, zglobovima i mišićima („bends“),
• neurološke promjene perifernog i/ili središnjeg živčanog sustava,
• promjene u unutrašnjim organima (srcu, plućima, bubrezima…).

Kronična dekompresijska bolest

Dekompresijska bolest je kumulativna – svaki sljedeći put dobije se sve jednostavnije, a oštećenja se zbrajaju, vodeći ka kroničnim promjenama (kronična dekompresijska bolest).

Jedan moj dobar poznanik nije slušao upozorenja koja sam mu davao svaki put kada bih ga liječio od neurološke forme DB. Uporno je ronio tri do pet puta na dan sa skupinama turista. Svaki put nakon rekompresijskog liječenja zaostali su određeni simptomi, sve jači i neugodniji. Sada već godinama osjeti bez prekida trnjenje u cijelom tijelu, a o ronjenju više ne smije ni misliti – u plićaku uči djecu plivanju. I sretan je da je uopće živ, kajući se zbog štednje na asistentima i neprihvaćanja liječničkih savjeta.

Pojavni oblici dekompresijske bolesti

Pojednostavljeno možemo govoriti o dvije skupine DB:

• Tip I je „lakša“ forma koja zahvaća kožu, mišiće, kosti i zglobove.
• „Teža“ forma, tip II, zahvaća sve ostale organe, a najčešće mozak (centralni oblik), leđnu moždinu (spinalni oblik), srce, pluća, probavne organe … 

Kako stvari ne bi bile sasvim jednostavne, postoji i mješovita forma između tipa I i II (neki autori je navode kao tip III – teška „DB brzog nastanka“), kao i između više organa unutar tipa II, a i udruženo više DRB.

Simptomi dekompresijske bolesti

Simptomi DB jako variraju i najčešće jasno ukazuju na formu bolesti i zahvaćena tkiva. Ronilac se može žaliti na glavobolju ili vrtoglavicu, neobični umor. Može imati kožni osip, bol u jednom ili više zglobova, trnce u rukama i nogama, mišićnu slabost ili paralizu. Rjeđe se javljaju teškoće disanja, šok, gubitak svijesti i smrt.

Simptomi se javljaju u oko 50% slučajeva tijekom samog izrona ili vrlo brzo nakon toga (unutar sat vremena). Unutar prvih šest sati nakon ronjenja pojavljuje se kod 90% ronilaca, no odloženi simptomi mogu se javiti do 48 sati nakon ronjenja. U našoj je praksi bila zabilježena teška paralitička forma nakon 72 sata. Srećom, ronilac je potpuno izliječen.

Važno je zapamtiti da čak 20 do 30% lakših formi prelazi u tešku formu iznenadnim pogoršanjem kod odlaganja rekompresijske terapije zbog bilo kojeg razloga – zanemarivanje simptoma, neprepoznavanje, dug transport do rekompresijskog centra, preduga dijagnostika….

O čimbenicima rizika, prevenciji i liječenju dekompresijske bolesti, nastavite čitati na stranici SCUBAlife.hr.