Selen i zdravlje štitne žlijezde

Tijekom posljednjih dva desetljeća objavljeni su brojni znanstveni radovi koji kontinuirano ukazuju na presudnu ulogu selena u održanju imunološko-endokrinološke, metaboličke i stanične homeostaze. Posebno se ističe važnost selena kod autoimunih bolesti štitnjače, upalnih bolesti te u održanju reproduktivnog zdravlja i imunosne funkcije.

Selen u organizmu i njegovi izvori

Ukupna količina selena u organizmu značajno se razlikuje, ovisno o populaciji koja se istražuje, načinu prehrane, geografskom položaju, a unos je u značajnoj korelaciji sa sastavom tla. Primjerice, iako je prehrambeni unos selena donedavno bio nizak na Novom Zelandu, uvoz pšenice s visokim udjelom selena iz Australije osamdesetih godina 20. stoljeća osigurao je povećanje koncentracije selena u kruhu i proizvodima od žitarica za dva do četiri puta. Unos selena je još uvijek nizak u istočnoj Europi te u nekim dijelovima Kine, posebice u usporedbi s SAD-om i Kanadom gdje je unos ovog minerala značajno veći.

Glavni izvori selena u hrani su:

• meso i mesne prerađevine (31%),
• riba i školjke (20%),
• tjestenina i riža (12%),
• kruh i žitarice (11 %),
• apsolutno najveći sadržaj selena pronađen je u brazilskim oraščićima (1 mg/kg).

Prosječan dnevni unos selena u Europi je 40 mcg/dan, a u SAD-u iznosi 93 mcg/dan. Preporučen dnevni unos selena iznosi 55 mcg.

Selenometionin – superioran oblik selena

Iako je potreba za esencijalnim elementom selenom prepoznata i u ljudi i u životinja, još uvijek nije dovoljno naglašeno koji je najbolji oblik selena za primjenu putem dodataka prehrani. Smatra se da bi idealna nadomjesna terapija selena trebala biti u onom obliku u kojem se prirodno pojavljuje u hrani.

Budući da je L-izomer selenometionina glavni prirodni izvor selena, upravo se taj oblik preferira u dodacima prehrani, bilo kao izolirana komponenta L-selenometionin, bilo u kompleksu s kvascem. Primjena organskih spojeva selena smatra se sigurnijom od anorganskih oblika.

Doziranje selena treba biti u skladu s njegovim učincima koji se opisuju tzv. U-krivuljom, što znači da se najviše blagodati postiže kod osoba s evidentiranim deficitom selena. Međutim, u prekomjernim količinama (više od 400 mcg dnevno), može biti toksičan.

Primjena selenometionina kod autoimune bolesti štitnjače

Dodatak selena može biti koristan osobama na terapiji levotiroksinom, osobito ako je unos selena hranom nizak te kod blažih oblika Hashimotovog tireoiditisa. Serumske koncentracije selena snižavaju se kod upalnih bolesti, a stupanj deficita ovisi o težini i trajanju upalnog zbivanja. I u tim situacijama je primjena selena korisna i racionalna. Također, djelovanje selena na aktivnost T-stanica i citotoksičnost stanica prirodnih ubojica (NK-stanica) čini ga učinkovitim i kod virusnih bolesti.

Štitnu žlijezdu karakterizira visoka tkivna koncentracija selena (0,2–2 mcg/g) i selenoproteina bitnih za rad imunološkog sustava. Štoviše, niti jedan organ u tijelu ne sadrži toliko visoku koncentraciju selena po gramu tkiva. Čak i u situaciji restrikcije unosa selena, štitnjača nastoji zadržati visoke vrijednosti selena.

Hashimotov tireoiditis je kronična bolest koja obično dovodi do hipotireoze i praćena je smanjenjem kvalitete života. U većine bolesnika bilježe se povećane vrijednosti anti – TPO antitijela, a prisutnost ovih antitijela oštećuje štitnu žlijezdu. Tijekom proteklih godina provedeno je više intervencijskih studija u Europi (Njemačka, Grčka, Turska) u kojima je korišten selenometionin kod autoimunog tireoiditisa kao suportivna terapija u dozama od 80 – 200 mcg u trajanju od 3-12 mjeseci, a zabilježeno je sniženje anti-TPO antitijela od 21-62%. Jedno od tih istraživanja provedeno je na trudnicama, a osim utjecaja na anti-TPO antitijela, pokazalo je i manju stopu spontanih pobačaja u skupini koja je imala poželjnije serumske vrijednosti selena.

Nalazi nedavnog znanstvenog istraživanja

U našem susjedstvu, u Bosni i Hercegovini pod vodstvom dr. Amele Tuco nedavno je provedeno istraživanje utjecaja selena kao primarne terapije u liječenju Hashimotove bolesti kod pacijentica koje nisu bile motivirane za terapiju tiroksinom. Istraživanje je obuhvatilo 50 ispitanica sa Hashimotovim tireoiditisom, prosječne starosne dobi 40+/-5,3 godina, koje su bile eutiroidne (n=20) ili su imale subkliničku hipotireozu (n=30). Bitan čimbenik uključivanja pacijentica bila je koncentracija antitijela na tiroidnu peroksidazu ≥100 IU / mL, a pacijentice nisu uzimale nikakve lijekove ni dodatke prehrani sa selenom.

Kod ispitanica koje su uključene u istraživanje napravljen je ultrazvuk štitne žlijezde i mjereni su TSH, FT3, FT4, anti-TPO i Anti-Tg prije te nakon tromjesečne terapije sa 100 mcg selena. Nakon tri mjeseca terapije selenom kao primarnom terapijom, došlo je do značajnog sniženja antitijela kod 74% ispitanica, dok kod 26% ispitanica nije bilo promjena razine antitijela ili je došlo do njihova blagog porasta. Značajnije sniženje antitijela se je dogodilo kod ispitanica koje su imale subkliničku hipotireozu u odnosu na eutireoidne ispitanice (-21,5% v.s. 5,6%), p<0,05. U skupini ispitanica sa subkliničkom hipotireozom došlo je i do značajnog smanjenja TSH (7,55+/-1,79 v.s. 3,48+/-1,52 mIU/l), p<0,05. U zaključku istraživanja navodi se kako selen ordiniran kao primarna terapija kod ispitanica s Hashimotovim tireoiditisom utječe na značajno sniženje antitijela te na sniženje TSH kod ispitanica s Hashimotovim tireoiditisom koje su bile subklinički hipotireoidne.