Osnutak „Hitne“ u Zagrebu: sve je počelo kada je služavka pala s drugog kata…

Hrvatski sabor je 2013. godine proglasio 30. travanj Nacionalnim danom Hitne medicinske službe, čime se je Hrvatska pridružila nizu svjetskih zemalja koje nastoje senzibilizirati javnost o važnostima i specifičnostima ove iznimno odgovorne i teške djelatnosti.

Ovo je ujedno prigoda da se prisjetimo i povijesti koja je udarila temelje hitnoj pomoći kakvu poznajemo danas, a zanimljive crtice iz povijesti mogu se naći na stranicama Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba.

Što se zbilo služavki Katarini Hedrich

Ponudu za osnutak humanitarnog „Društva za spasavanje“ dao je Emilij pl. Laszowski (1869 – 1949), znameniti povjesničar i veliki meštar “Braće hrvatskog zmaja” – društva koje je nekoliko desetljeća djelovalo na promicanju hrvatske kulture. Neposredni povod ove inicijative bio je tragičan događaj koji se dne 13. rujna 1909. zbio na pločniku Prilaza 23. Služavka Katarina Hedrich okliznula se perući prozor i pala na pločnik s II. kata. Laszowski, koji je tuda prolazio, bio je užasnut agonijom nesretne žene, kao i svojom nemoći i nemoći prisutnih da joj pruže pomoć. Nesretnica je ubrzo izdahnula, a dalji tijek događaja najbolje se vidi iz ironičnog napisa u novinama idućeg dana:

„…iza same nesreće je prispjelo zdravstveno-redarstveno povjereništvo tako brzo, da je liješina postradale odpremljena u bolnicu Milosrdne braće za ciglih 10 časova od događaja.“ (Novosti 14. IX. 1909).

16. listopada 1909. godine. “Braća hrvatskog zmaja” sazvala su veliki zbor u svratištu “Tri gavrana” kojemu su prisustvovali mnogi poznati liječnici, ljekarnici, ugledni građani, predstavnici Zbora liječnika, Crvenog križa, predstavnici raznih dobrotvornih društava, Automobilskog kluba, Zanatlijskog pomoćnog društva i Gostioničarskog saveza.

Na tom je zboru gradski fizik, dr. Milan Figatner, obrazložio potrebu Društva za spasavanje te je apelirao na pojedince i ustanove da se angažiraju u prikupljanju sredstava.

Prisutni su podržali prijedlog Laszowskog da se “ustroji važna institucija” po uzoru na Wiener Rettungsverein. Izabran je privremeni odbor koji je trebao sastaviti pravila budućeg Društva za spasavanje. U tom odboru bili su: Ivan Ancel, Adolf Uhrlich, dr. Milan Figatner, Mirko Goranić, dr. Roko Joković, dr. Vladimir Katačić, Ante Kontak, dr. Ante Kuhar, dr. Antun Lang, dr. Dragutin Mašek, dr. Ignjac Šoler, dr. Lavoslav Shick, dr. Dragutin Schwartz, dr. Tausig i Emilije Laszowski, sve istaknuta imena tadašnjeg javnog života.

Na pročelju kuće u Prilazu Gj. Deželića 23 nalazi se spomen ploča podignuta 1929. godine s natpisom:

„OVDJE SE RODILA 13.IX.1909.ODLUKA OSNUTKA DRUŠTVA ZA SPASAVANJE U ZAGREBU KOJU U ŽIVOT PRIVEDOŠE BRAĆA HRVAT. ZMAJA 16.X.I.G.“

Prvo motorizirano vozilo hitne pomoći

Unatoč svim teškoćama s kojima se je društvo suočilo tijekom Prvog svjetskog rata te je formalno prestalo raditi, nisu posustajali u pružanju prve pomoći. Intervencija je bilo toliko, da konjska zaprega više nije mogla obnašati sav posao. No, 1915. godine društvo za spasavanje dobiva prvo vozilo.

“Stigao je u Zagreb automobil društva za spasavanje, te nalazi u garagi društva na gr. majuru. Sam automobil je vrlo lijep, te imade u njemu tri sjedala i dva ležeća mjesta. Kako se sada šofer nalazi na dopustu, auto će stupiti u akciju tek poslije Uskrsa. Društvo imade sada 3 konja i troja kola sa dva namještenika, a od danas će imati uz ova pomoćna sredstva još auto sa jednim šoferom i jednim namještenikom, tako da će mu rad biti kud i kamo razgranjeniji, nu što je mogao biti do sada” (“Novosti” 20. I 1915.)

“Danas u jutro stupio je automobil prvi puta u akciju, te je bio na državnom kolodvoru, odakle je prevezao tri ranjena vojnika, koja su došla sa karpatskog bojišta. Za sada će se automobil koristiti samo za prevoz ranjenih i bolesnih vojnika”. (“Novosti” 13. IV 1915.)

Od dobrovoljnog društva do zdravstvene ustanove

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata „Sanitarna postaja“ Dobrovoljnog društva za spasavanja mijenja naziv, prema sovjetskom uzoru u „Stanicu za spasavanje“, 1949.godine u „Stanicu za hitnu pomoć”. 1983. godine dobiva naziv „Stanica za hitnu medicinsku pomoć“, a 1994. godine postaje „Ustanova za hitnu medicinsku pomoć“.

Do 1950. godine temeljna djelatnost Stanice za spasavanje je prijevoz bolesnika i unesrećenih u bolnice, uz pružanje prve pomoći na mjestu događaja. Tek 1950.godine Stanica za hitnu pomoć počinje funkcionirati kao zdravstvena ustanova. Te godine dolazi za ravnatelja dr. Pavao Grubišić koji reorganizira službu te u sve radne jedinice uvodi stručno osoblje. Liječnik dolazi kao voditelj terenske ekipe hitne pomoći, a u „porodiljski tim“ uključena je primalja. Poučene laike u ekipi postepeno počinju zamjenjivati školovani bolničari.

Svim djelatnicima Hitne medicinske službe čestitamo njihov dan, a ljubiteljima povijesti preporučujemo da, uz povijesni prikaz na stranicama Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba, pogledaju i ovaj zanimljiv video.