Ne ustručavajte se prihvatiti terapiju bazalnim inzulinom

Šećerna bolest tipa 2 najzastupljenija je među svim tipovima šećerne bolesti s oko 90% udjela i odlikuje je kronični tijek. U literaturi se susreće i pod nazivom inzulin neovisni dijabetes. Iako ga se kolokvijalno često naziva „staračkim“ dijabetesom, posljednjih se nekoliko godina bilježi sve veća učestalost otkrivanja šećerne bolesti tipa 2 i u mlađim dobnim skupinama, što se najčešće povezuje s pretilošću.

No ako se bolest naziva „inzulin neovisni dijabetes“, zašto se onda uopće razmatra uvođenje inzulina u liječenje i o kakvom je inzulinu riječ?

Hiperinzulinemija – „najava“ dijabetesa

Kriteriji za postavljanje dijagnoze šećerne bolesti tipa 2 su:

• vrijednosti glikemije natašte veće od 7,1 mmol/L,
• vrijednosti postprandijalne glikemije (nakon jela) iznad 11,0 mmol/L te
• ako je nalaz glikiranog hemoglobina, odnosno prosječne tromjesečne koncentracije glikemije (HbA1c) veći od 6,5%.

Povišene vrijednosti glikemije rezultat su neadekvatnog djelovanja hormona inzulina na periferiji te je lučenje inzulina iz beta-stanica gušterače pojačano (hiperinzulinemija).

Hiperinzulinemija se javlja i do nekoliko godina prije manifestacije šećerne bolesti što je glavna odlika inzulinske rezistencije. Ona postupno dovodi do „visoko normalnih“ vrijednosti glikemije koje ne ulaze u standardne kriterije za šećernu bolesti tipa 2 (predijabetes, intolerancija glukoze), ali predstavljaju značajan rizik da se, ovisno o prisutnosti drugih rizičnih čimbenika, u prvom redu debljine, razvije u dijabetes.

Moglo bi se reći da kroz napredovanje inzulinske rezistencije dolazi do postupnog funkcionalnog slabljenja beta-stanica gušterače. Posljedično tome dolazi do relativne insuficijencije u proizvodnji i lučenju inzulina.

Komplikacije neliječenog dijabetesa

U liječenju šećerne bolesti ponajprije je važno pravovremeno prepoznati šećernu bolest zbog ponekad duljeg tijeka bez ikakvih simptoma, sve s ciljem sprječavanja kroničnih komplikacija koje dijelimo na makrovaskularne i mikrovaskularne.

U makrovaskularne komplikacije ubrajamo infarkt miokarda, moždani udar i periferna arterijska bolest, a u mikrovaskularne komplikacije kronična bubrežna bolest, dijabetička retinopatija i dijabetička neuropatija.

Uz dodatne rizične čimbenike, poput povišenog krvnog tlaka (arterijska hipertenzija), debljine i poremećaja metabolizma masnoća (dislipidemija), značajno se povećava rizik za preranu smrt ili invaliditet.

Simptomi koji upućuju na prisutnost komplikacije i manjak inzulina

Tipičan trijas simptoma/znakova šećerne bolesti obuhvaća:

• pojačano žeđanje (polidipsija),
• pojačan apetit (polifagija) i
• pojačano mokrenje (poliurija).

S obzirom na prethodno dulje razdoblje već „aktivne“ šećerne bolesti, pojava spomenutog trijasa s velikom vjerojatnošću pretpostavlja da je došlo do razvoja neke od kroničnih komplikacija, a nerijetko su već prisutni znakovi relativne insuficijencije u proizvodnji i lučenju inzulina.

Ono što nam s laboratorijske strane dodatno govori u prilog deficita inzulina su, prije svega, izmjerene vrijednosti glikemije natašte, a još osjetljiviji laboratorijski parametar je nalaz C peptida.

Kada je vrijeme za uvođenje bazalnog inzulina?

Prvi korak u liječenju šećerne bolesti, bez obzira u kojoj fazi razvoja je otkrivena, jest promjena životnih navika, prije svega kroz promjenu prehrane te kroz redovitu tjelesnu aktivnost.

Zatim je nužno uvesti peroralnu antidijabetičku terapiju, s primarnim ciljem stabilizacije glukoregulacije. Uz standardne dostupne lijekove i uz dobru suradljivost pacijenta, kontrola šećerne bolesti je nerijetko čak i zadovoljavajuća.

Kroz daljnje praćenje, odnosno redovite kontrole, procjenjuje se koliko je uspješna regulacija glukoze (glukoregulacija). U tome se služimo standardnim laboratorijskim nalazima poput glikemije natašte i nakon jela te HbA1c uz priložene vrijednosti glikemije u samokontroli. Zbog procjene drugih popratnih komplikacija šećerne bolesti, nužno je kontrolirati, između ostalog, i parametre bubrežne funkcije te svakako, barem jednom godišnje, očnu pozadinu.

U trenutku kada uz svu dotadašnju peroralnu terapiju vrijednosti glikemije natašte ostaju povišene, a vrijednosti C peptida su snižene, nužno je uvesti i inzulinsku terapiju – bazalni inzulin.

Što je uopće bazalni inzulin?

Bazalni inzulin je dugodjelujući inzulin koji se primjenjuje najčešće jednom dnevno, i to navečer. Ovaj inzulin nije vezan uz obrok i nakon primjene nije potrebno jesti.

Doziranje bazalnog inzulina je individualno, a s definiranom dozom cilj je utjecati primarno na stabilizaciju vrijednosti glikemije natašte. Nedostatna doza inzulina odražava se na povišenim vrijednostima glikemije izmjerenih natašte, stoga je potrebno pojačati dozu postupno za po dvije jedinice, do postizanja optimalnih vrijednosti glikemije natašte.

S druge strane, kad se zabilježe snižene vrijednosti glikemije natašte ili, još češće, noćne hipoglikemije, u tom slučaju je dozu bazalnog inzulina potrebno smanjiti, opet postupno za otprilike dvije jedinice u intervalu od oko tri dana do postizanja optimalne kontrole.

Bazalni inzulin spašava od dijabetesa tip 1

Među pacijentima vrlo je čest otpor uvođenju inzulinske terapije, zbog čega se u prosjeku značajno kasni u uvođenju terapije, s posljedično lošijim ishodom ukupnog liječenja šećerne bolesti.

Više je razloga zbog kojih se pacijenti ustručavaju:

• strah od igle,
• strah od hipoglikemije,
• pogrešna predodžba da uvođenje inzulina znači i „smrtnu presudu“,
• strah od debljanja i slično.

Najznačajniji cilj koji želimo postići uvođenjem inzulinske terapije jest očuvati postojeće beta-stanice gušterače čije se iscrpljivanje dodatno potencira i kroz djelovanje nekih od peroralnih hipoglikemika, kao što su derivati sulfonilureje. Time želimo spriječiti razvoj apsolutnog deficita proizvodnje i lučenja inzulina, u kontekstu čega je jedina terapijska mogućnost intenzivirana inzulinska terapija.

Uvođenje bazalnog inzulina najčešće slijedi nakon višegodišnjeg liječenja šećerne bolesti, češće uz lošu glukoregulaciju, a ponekad je opravdano uvesti bazalni inzulin i kod novootkrivene šećerne bolesti tipa 2 kod inicijalno značajno povišenih vrijednosti glikemije natašte i značajno povišenog HbA1c.

Danas su u primjeni inzulini novije generacije – humani inzulini i inzulinski analozi. Ne manje važno je za naglasiti da je prije uvođenja inzulinske terapije nužno u nadležnom Centru za dijabetes provesti odgovarajuću edukaciju o primjeni i doziranju terapije, zbog poboljšanja ishoda liječenja i sprječavanja popratnih komplikacija, u prvom redu hipoglikemije.

Zaključno

Progresivni tijek šećerne bolesti tipa 2 s vremenom dovodi do relativne insuficijencije u proizvodnji i lučenju inzulina, zbog čega je indicirano uvođenje inzulinske terapije.

Najčešće se bazalni inzulin uvodi nakon višegodišnje neregulirane šećerne bolesti, a nerijetko ga je potrebno uvesti i kod novootkrivene šećerne bolesti s inicijalno visokim vrijednostima parametara glikemije (glukoza natašte i nakon jela, HbA1c) te uz snižen ili čak nisko normalan nalaz C peptida.

Unatoč uglavnom pogrešnim predodžbama o svrsi i cilju uvođenja inzulina, zapravo je glavni cilj očuvanje postojećih beta-stanica u Langerhansovim stanicama gušterače i sprječavanje razvoja apsolutnog nedostatka inzulina, zapravo razvoja tipa 1 šećerne bolesti, uz poboljšanje ukupnog ishoda u liječenju šećerne bolesti.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.