Ne izaziva svaka enteroviroza probavne smetnje

Enterovirozama nazivamo skupinu bolesti uzrokovanih enterovirusima koje mogu imati razne kliničke manifestacije poznate pod različitim nazivima, ovisno o tome koji organ zahvaćaju. Težina kliničke slike je različita i varira od vrlo blage do izrazito teške. Kakva će klinička slika biti ovisi o vrsti i količini unesenih virusa, kao i o stanju organizma.

Mnoge infekcije enterovirusima prolaze bez većih posljedica i samoizlječenjem, no zbog svoje učestalosti opterećuju zdravstvene službe. Ponekad se mogu javiti i u obliku epidemija, posebice u kolektivima (dječji vrtići, škole, bolnice i sl.).

U našim krajevima (umjereni klimatski pojas) najveća pojavnost enteroviroza je tijekom ljeta i rane jeseni (lipanj-listopad) kad se mogu javiti i epidemijski, dok se sporadični slučajevi javljaju tijekom cijele godine. Infekcije enterovirusima češće su kod male djece.

Kako se možemo zaraziti?

Enteroviroze se prenose izravno od osobe na osobu dodirom, te neizravno fekalno-oralnim putem (bolesti prljavih ruku). Neke enteroviroze mogu uzrokovati respiratorne simptome i tada se uzročnik može širiti i kapljičnim putem. Iznimno onečišćena voda i hrana te prijenos preko vektora (muhe, žohari) mogu dovesti do razvoja bolesti.

Period inkubacije ne može se točno odrediti jer je izvor infekcije najčešće osoba bez znakova bolesti. Smatra se da inkubacija traje od dva dana do dva tjedna, a najčešće tri do pet dana. Inficirane osobe izlučuju virus stolicom i iz sekreta ždrijela nekoliko dana prije i nekoliko tjedana nakon početka simptoma. Najveća zaraznost je u početku bolesti.

Osjetljivost na enteroviruse je opća. Jednom preboljena infekcija kod imunološki zdravog domaćina ostavljaju gotovo doživotnu tipno-specifičnu imunost. Registrirane su reinfekcije istim serotipom koje su rezultirale blažim kliničkim oblikom bolesti.

Uzročnici

Enterovirusi su najznačajniji rod u porodici Picornavirusa u koje su uključeni: Poliovirusi, Coxsackie virusi, ECHO virusi i noviji otkriveni agensi koji se jednostavno označuju brojem i imenom kao enterovirusi. Broj patogenih serotipova za čovjeka iznosi negdje oko 70. Najznačajniji od uzročnika za čovjeka su: Poliovirusi (tri tipa, 1,2,3), Coxsackie virusi : Skupina A serotip 23, skupina B serotip 6, ECHO virusi serotip 31, Entervirusi serotip 68-71.

Čovjek je prirodni domaćin za većinu enterovirusa. Izolirani su enterovirusi kod životinja koji se ne pojavljuju kod čovjeka. Nisu zabilježeni slučajevi prijenosa virusa sa životinja na ljude.

Ovi virusi su vrlo otporni u vanjskoj sredini, a relativno otporni na različite fizikalne i kemijske utjecaje. Dulje vrijeme mogu preživjeti u otpadnim vodama, čak i u kloriranoj vodi ako je prisutno dovoljno organskog otpada. Nađu se i u morskim plićacima, kao i u neodgovarajuće održavanim bazenima za kupanje.

Simptomi

Prema nazivu enteroviroze, prvi dojam je kako se radi o infekciji probavnog sustava i da je neposredna posljedica te infekcije proljev. Međutim, ti proljevi nikada ne dominiraju kliničkom slikom enteroviroza, a stolice budu mekše i formirane. Istina je da enterovirusi nastanjuju u prvom redu crijevo čovjeka, ali mogu odande dospjeti i u krv te doći do mnogih organa i središnjeg živčanog sustava. Zbog toga će simptomi ovisiti o tipu enterovirusa kojim se osoba zarazila.

Visoka temperatura, povraćanje, proljev, glavobolja, bolovi u mišićima samo su neki od simptoma bolesti.

Postoje neke enterovirusne bolesti koje imaju tipičnu kliničku sliku. Jedna od njih je bolest šaka, stopala i usta. Ona se ubraja u enterovirusne bolesti koje su karakterizirane osipom. Te promjene su prisutne na koži trupa i ekstremiteta, ali i oko usta, i u usnoj šupljini.

Kod herpangine promjene su na sluznici ždrijela i mekog nepca (vezikulozni enantemi).

Različite kliničke slike i simptomi bolesti javljaju se kada enterovirusi dospiju do organa i središnjeg živčanog sustava. Tako mogu izazvati paralitičku bolest (sindrom poliomijelitisa), encefalitis (upalu mozga) i serozni meningitis (upalu moždanih ovojnica), pleurodiniju (bornholmsku bolest), osip, miokarditis (upalu srčanog mišića), perikarditis (upalu srčane ovojnice) te nespecifične bolesti s povišenom temperaturom.

Novorođenčad i osobe s oslabljenim imunosnim sustavom su pod povećanim rizikom od razvoja težih kliničkih slika i mogućih komplikacija.

Dijagnosticiranje, liječenje i prevencija

Bolest se dijagnosticira izolacijom virusa iz stolice, likvora (cerebrospinalne tekućine) i ispirka ždrijela.

Kako je riječ o virusnim bolestima, mogućnosti liječenja su ograničene, stoga se u većini slučajeva liječi simptomatski. Primjena antivirusnih i imunomodulirajućih lijekova za liječenje enteroviroza za sada još uvijek nema širu primjenu.

Kod fekalno-oralnog prijenosa bolesti, kontaktom i kapljičnim putem najvažnije mjere prevencije su pravilno i redovito pranje ruku, izbjegavanje bliskog kontakta s oboljelim te redovito čišćenje i dezinficiranje površine s kojima je oboljeli u kontaktu.

Prevencija enteroviroza moguća je cijepljenjem jedino kod poliomijelitisa (dječje paralize). Zahvaljujući obveznom cijepljenju protiv dječje paralize u Hrvatskoj, eradikacija (iskorjenjivanje) poliomijelitisa u našoj je zemlji proglašena 21. lipnja 2002. godine, isto kao i u Europi. Međutim, zbog mogućeg unosa divljeg polio virusa iz drugih dijelova svijeta (indijski potkontinent i subsaharska Afrika) cijepljenje protiv dječje paralize se još provodi kako u Hrvatskoj, tako i u Europi.

Izvor: Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije