Mitovi i činjenice o suicidu: upozorenja pred kojim ne smijete zatvoriti oči

Korona kriza, poznato je, ne podnosi se lako te se neprestano upozorava na psihičke posljedice stresa izazvanog karantenom. Nažalost, svjedočili smo i povećanom broju prijetnji samoubojstvom – iako se o tome i pisalo, mi koji se bavimo pružanjem pomoći i osobno smo intervenirali učestalije nego u vremenu izvan krize. Broj poziva zabrinutih članova obitelji, prijatelja, pa i onih koji su si željeli oduzeti život posebno je bio visok u vrijeme izolacije, odnosno tijekom ožujka i travnja.

Važnost serotonina

O uzrocima i tipovima suicida moglo bi se poduže pisati, no svakako treba izdvojiti kao čimbenik prirođeni ili za života stečeni manjak nagona samoodržanja (životni nagon) te, kao najvažnije, smanjenu funkciju serotonina, neurotransmitera koji igra važnu ulogu pri donošenju odluke o samoubojstvu.

Riječ je o kemijskoj tvari, odnosno o molekuli koja u našem mozgu provodi signale i poruke između živčanih stanica, neurona. Stanice na koje on djeluje pak reguliraju spavanje, pamćenje, kao i agresivno te impulzivno ponašanje. Ljudi koji imaju manje serotonina skloniji su depresiji i naglim odlukama te se teže suočavaju s problematičnim situacijama jer serotonin ima smirujući utjecaj na naš um.

Biti, ne biti te biti ili ne biti

Klasifikacija samoubojstava ima više, no spomenut ćemo Fareberow i Litman koji su podijelili samoubojstva u tri kategorije: „biti“, „ne biti“ te „biti ili ne biti“.

U kategoriji „biti“ su osobe koje zapravo ne žele umrijeti, već žele odaslati poruku kako im je potrebna pomoć. U tom je slučaju opasnost čina mala. Čine oko dvije trećine svih samoubojica te je uglavnom riječ o ženama. U kategoriji „ne biti“ su oni koji žele umrijeti, ne daju znakove namjere te odabiru opasnije načine.

Prevencija daje slabe rezultate, a čine oko tri do pet posto samoubojica. I treća kategorija su „biti ili ne biti“ koji su neodlučni, prepuštaju odluku u ruke „sudbine“, odabiru opasne načine, ali sporog djelovanja te čine oko 30% samoubojica. Za njih je karakterističan stresan i nesređen život.

Mitovi i činjenice o suicidu

Nerijetko se mogu čuti mitovi o samoubojicama koji ne samo da su pogrešni, već su i štetni jer mogu onemogućiti pružanje pravovremene pomoći. Ako ne zatvorimo oči pred ovom temom i prepoznamo signale na vrijeme, u mogućnosti smo nekome spasiti život te potražiti stručni savjet.

Mit 1.

Ljudi koji govore o samoubojstvu neće ga nikad počiniti. Kada netko govori da će se ubiti, obično to ne učini. Osobe koje spominju samoubojstvo zapravo samo žele privući pažnju.

Činjenica: Od 10 osoba koje počine samoubojstvo, osam ih je nekome reklo što će učiniti. Često se, međutim, takva priznanja najčešće zbog straha ignoriraju ili se ne shvaćaju ozbiljno. Prijetnje samoubojstvom treba uvijek shvatiti najozbiljnije, kao da će osoba zaista to i učiniti. Ako time želi privući pažnju to znači da joj je pažnja zaista potrebna. Dati tu pažnju i shvatiti osobu ozbiljno, može spasiti njezin život. Ljudi koji pokušaju ili učine samoubojstvo prethodno jasno i direktno pričaju o tome ili iskazuju želju da budu mrtvi. To je poziv za pomoć koju treba pružiti osobi.

Mit 2.

Kad mlada osoba izvrši samoubojstvo to je obično plod impulzivnog ponašanja.

Činjenica: Za većinu mladih osoba koje su pokušale ili izvršile samoubojstvo utvrđeno je kako su dulje vrijeme razmišljale o tome.

Mit 3.

Razgovor o samoubojstvu je opasan i potiče na njegovo izvršenje. Razgovor o samoubojstvu samo će potaknuti osobu da samoubojstvo i počini.

Činjenica: Potpuno suprotno. Ne razgovarati o samoubojstvu znači odustati od pokušaja da se ono spriječi. Razgovor o toj temi znači brigu za probleme određenog pojedinca. Razgovor o samoubojstvu pokazuje da razumijete ozbiljnost situacije i da brinete. Nikako ne znači da osobi „dajete ideju“, već joj pokazujete da ste otvoreni čuti sve, koliko god bilo teško.

Mit 4.

Ljudi koji imaju suicidalne namjere snažni su u nakani da umru.

Osobe koje su počinile samoubojstvo su željele umrijeti. Ako je osoba odlučila počiniti samoubojstvo, nemoguće ju je u tome spriječiti.

Činjenica: Većina osoba koje su počinile samoubojstvo je htjela da bol prestane, a to je nešto posve drugačije od toga da život prestane. Osoba vidi samoubojstvo kao rješenje nerješivog problema koji donosi neizdrživu bol. Pomoć u rješavanju problema i smanjenju boli je ono što osobi treba.
Samoubojstvo je moguće spriječiti upravo zbog toga što je ono reakcija na neizdrživu situaciju ili nerješivi problem. Pomoć stručnjaka, ali i članova obitelji te bliskih osoba je u tome da osobu shvate ozbiljno i pomognu joj da prebrodi krizu te nađe zadovoljavajuća rješenja. Ponekad sama osoba ne može pronaći rješenje, ali ono, u nekom obliku, uvijek postoji.

Mit 5.

Svako samoubojstvo se može spriječiti.

Činjenica: Bez obzira što pokušamo pomoći, ponekad ne postoji način da se samoubojstvo spriječi. To je rijetko, ali događa se. Većina suicidalnih osoba je neodlučna hoće li nastaviti živjeti ili ne (što prevenciju čini mogućom).

Mit 6.

Samoubojstvo dolazi bez upozorenja, događa se bez najave.

Činjenica: Većina osoba koje počine samoubojstvo daje mnoge znakove upozorenja prije nego što se ubije. Suicidalne osobe obično daju mnogo znakova o svojim namjerama.

Mit 7.

Većina ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu su mentalno bolesni.

Činjenica: Neke osobe koje počine samoubojstvo jesu psihički bolesne, ali to nije uvjet. Ono što je zajedničko osobama koje su pokušale počiniti ili su počinile samoubojstvo je to da su vrlo nesretne. Iako su suicidalne osobe duboko nesretne, nisu nužno i psihički bolesne.

Mit 8.

Neuspjeli pokušaj samoubojstva ne treba uzimati za ozbiljno.

Činjenica: Četiri od pet osoba pokušalo je samoubojstvo bar jednom prije toga. Neuspjeli pokušaj samoubojstva treba uzeti vrlo ozbiljno i takvoj osobi treba pružiti pomoć.

Mit 9.

Kada se osoba počne osjećati bolje nakon što je željela ili što je pokušala počiniti samoubojstvo, rizik od sljedećih pokušaja je prošao.

Činjenica: Većina samoubojstava se dogodi upravo onda kada osoba ima dovoljno snage da može ono o čemu je razmišljala provesti u djelo. To je zbog toga što osoba kada je jako utučena, razmišlja o samoubojstvu, ali nema snage ideju provesti u djelo. Čim se stanje malo popravi, ostaje ideja, kojoj se pridružuje i snaga.

Mit 10.

Vjerovanje da je samoubojstvo uobičajenije među bogatima ili među siromašnima.

Činjenica: Samoubojstvo je zastupljeno proporcionalno, unutar svih razina i skupina zajednice

MIT 11.

Samoubojstvo je genetički određeno i nasljedno. Osobe koje jednom postanu suicidalne bit će takve cijeli život.

Činjenica: Pojedinci koji razmišljaju o samoubojstvu uglavnom su suicidalni jedan određeni period života

Znakovi upozorenja i rizični čimbenici

I za kraj, izdvojimo nekoliko znakova upozorenja, kao i rizične čimbenike koje također ne smijemo zanemariti.

Među znakovima upozorenja su:

• poduzimanje pretjeranih rizika (npr. izbor ekstremnih sportova ili ponašanje koje ne mari za zdravlje – ozljede, predoziranja, promiskuitet koji širi seksualno prenosive bolesti itd.)
• povećana uporaba droga
• gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti

Od rizičnih čimbenika spomenimo:

• zloporaba alkohola, lijekova i droge
• psihijatrijske bolesti, osobito depresija
• prethodne najave i pokušaji suicida
• razdvajanja svih vrsta
• izolacija
• sociodemografski čimbenici poput spola, dobi, profesionalnog statusa itd.
• kulturalna obilježja