Ludi genij: povezanost psihičkih smetnji i umjetnosti 

Svi smo čuli za poznate umjetnike koji su navodno bili pomaknuti. „Zvjezdana noć“ Vincenta van Gogha, koja očarava svakoga, zapravo je prikaz pogleda s njegova prozora u psihijatrijskoj bolnici „Saint Paul de Mausole“ u kojoj se liječio. „Vrisak“ Edvarda Muncha odražava ono što je osjetio šetajući; nebo je postalo krvavo, a on je, prožet anksioznošću, osjećao beskonačan vrisak kroz prirodu. Čak je i sam Munch, koji je patio od anksioznosti i halucinacija, napisao u svome dnevniku: „Moj strah od života je nužan, meni, kao i moja bolest. Oni su neodvojivi od mene, a njihovo uništenje uništilo bi i moju umjetnost.“.

Popis umjetnika koji su imali psihičke smetnje, a napravili su vrhunska djela podulji je, a među njima se nalaze i Ludwig van Beethoven, Claude Monet, Richard Wagner, Edgar Allan Poe, Frida Kahlo, Virginia Woolf, Catherine Zeta-Jones…

Mora li umjetnik biti „pomaknut“?

Zbog toga se još davno pojavila ideja ludoga genija (engl. mad genius), odnosno pitanje postoji li povezanost između genijalnosti i psihičkih bolesti. Ta se je pretpostavka pojavila još prije više od dva tisućljeća kada je Platon rekao: „Svi dobri pjesnici nisu bili pri zdravoj pameti kada su stvarali svoje predivne pjesme“. Tada se smatralo da su bogovi bili zaslužni za taj trenutak prosvjetljenja. To se uvjerenje nastavilo i kasnije u povijesti, a filozof Nietzsche oslikao ga je rečenicom: „Pojedinac mora držati kaos u sebi kako bi rodio zvijezdu koja pleše“. Znači li to da svi umjetnici postanu „pomaknuti“? Ili da možda za stvaranje nekog kreativnog djela moramo biti „pomaknuti“? Možda pak možemo stvarati umjetnost i ako nismo „pomaknuti“, ali ona neće biti toliko „dobra“?

Iako se pokazala određena povezanost između psihičkih smetnji i kreativnog stvaranja, povezanost ne znači uzročnost, odnosno ne znamo što čemu prethodi, a što je posljedica čega. Mogli bismo reći – što je kokoš, a što jaje? Zbog toga ne možemo zaključiti da je Van Gogh obolio od psihičke bolesti zato što je umjetnik ili da su psihičke teškoće Edgara Allana Poea bile razlog zašto je počeo pisati.

Dapače, vjerojatnije je da bi mnogi umjetnici potencijalno stvarali još više i još dulje da nisu imali psihičke smetnje koje su im ograničavale funkcioniranje – Van Gogh je najviše stvarao upravo dok je bio na liječenju i u razdobljima kad su se njegove teškoće povukle.

Bliže mitu nego istini…

Jedno istraživanje pokazalo je da oboljeli i članovi obitelji oboljelih od shizofrenije i bipolarnog poremećaja češće biraju kreativne profesije. Jedno je od mogućih objašnjenja karakteristika kreativnih ljudi da razmišljaju izvan okvira ne odbacujući neke „čudne“ ideje. To im dopušta da izađu iz rutinskoga razmišljanja koje manje kreativni pojedinci imaju. No, isto tako, slabija kontroliranost razmišljanja povezana je s većom ranjivosti za psihičke smetnje.

Ali ako postoji malena povezanost između psihičkih smetnji i bavljenja umjetnošću, zašto hipoteza ludoga genija još i danas postoji? Ono što se pokazuje jest da velika većina umjetnika nema psihičke smetnje i da velika većina onih koji pate od psihičkih bolesti nisu umjetnici i genijalci.

Razlog zašto neki ljudi i danas vjeruju da je povezanost između psihičkih smetnji i bavljenja umjetnošću veća nego što stvarno jest tzv. heuristika dostupnosti. Tom heuristikom (prečacem u razmišljanju) procjenjujemo vjerojatnost i zastupljenost neke pojave ovisno o tome s kojom lakoćom dolazimo do informacija o njoj. Od malena znamo da su umjetnici često drugačiji, osjetljivijeg pogleda na svijet, što utječe na njihovu kreativnost. Zbog velikoga broja takvih informacija, od kojih neke predstavljaju stereotipe, a neke su i pogrešno pretpostavljanje uzročnosti, ta je hipoteza jednostavno dostupnija u mislima mnogih, zbog čega lako zanemarujemo da velik broj kreativaca nema psihičke smetnje, kao i da većina osoba sa psihičkim smetnjama ne postanu veliki umjetnici.

Umjetnost kao terapija

Dapače, umjetnost može blagotvorno djelovati na psihičko zdravlje, o čemu danas svjedoči popularnost različitih oblika art terapije. Ovdje se uklapa tzv. marginalna umjetnost (eng. outsider art) koju stvaraju samouki umjetnici, a služi prvenstveno za izražavanje osjećaja, misli i uvjerenja.

Jedan psihijatar odlučio je uzeti takav pristup sa svojim pacijentima i pokušao oslikati ono što su mu oni pričali, kako bi još bolje shvatio njihove osjećaje. S pacijentima je komentirao slike, a njihova povratna informacija dala mu je širok uvid u to je li zahvatio osjećaje koje pacijenti imaju. Prepravljajući sliku, sve je više ulazio u svijet pacijenata, opisujući to kao jako vrijedno iskustvo.

Umjetničko izražavanje ljudima može poslužiti da izraze ono što ne mogu opisati riječima te si tako olakšaju svakodnevno funkcioniranje. Slikanje se može koristiti i kod pacijenata s tjelesnim dismorfnim poremećajem (BDD) kako bismo pobliže shvatili kako se osjećaju. Crteži pokreću dublji razgovor o onome što osjećaju i kako se vide, što je vrijedno i za samoga pacijenta i za psihologa.

Izrazite svoju kreativnost

Sve u svemu, poruka za ponijeti jest da ne trebamo biti umjetnici kako bismo stvarali i izrazili svoju kreativnost. Ako se osjećate kreativno i želite pretočiti svoje misli i osjećaje u neki oblik umjetnosti, potičemo vas da se okušate u različitim kreativnim tehnikama i pronađete onaj oblik izražavanja koji vas opušta i pomaže vam da se osjećate bolje. Imate li kakvih komentara ili želite dodatno razgovarati o ovoj temi, uvijek se možete javiti na savjet@kakosi.hr.

Izvor: Udruga Kako si?