Istanbul: poljubac Europe i Azije

„Zovu me domom, i to je ono što me čini, Istanbulom!

Ja sam muza za pjesnike,

i slikare,

i kaligrafe,

i minijaturiste,

i estete

i kovače riječi…

I zavist pozivatelja i čarobnjaka;

tvoraca legendi i bajki,

epova i čarolije.

Ja sam svjetlo i vatra, Zemlja i kamen, more i kiša, potres i potop.”

Ovako je o Istanbulu zapisala Buket Uzuner, autorica nagrađivanih novela, kratkih priča i putopisa, o gradu koji je osvojio milijune putnika, namjernika, trgovaca, diplomata…

“Istanbul je moje ime. Sa sedam otoka, sedam brežuljaka, i tri mora.

Ja sam najpoetičniji grad na svijetu.”

Doista je tako, Istanbul je grad koji se ne zaboravlja, kojeg svaki znatiželjni putnik treba posjetiti, grad koji mijenja svakog tko ga je spreman otvorena uma i srca prihvatiti. Istanbul naprosto nikog ne ostavlja ravnodušnim.

Bospor spaja i razdvaja  

Istanbul, najveći grad u današnjoj Turskoj, peti je najveći grad na svijetu po broju stanovnika i smatra se europskim, ali zauzima dva kontinenta. Možda najljepše, iako ne i jedino mjesto na svijetu na kojem zora sviće u isto vrijeme u Europi i u Aziji. 

Jedan dio Istanbula leži u Europi, a drugi dio u Aziji. Europski dio Istanbula od azijskog je odvojen Bosporskim tjesnacem, 31 km dugim plovnim putem koji povezuje Crno more s Mramornim i čini prirodnu granicu između dva kontinenta. Zlatni rog je mjesto na kojem se tjesnac susreće s Mramornim morem i tvori veliku, zaštićenu luku. Upravo su ondje, na europskoj strani Bospora, stari Grci oko 660. godine prije Krista osnovali grad koji je kasnije postao Istanbul.

Dva viseća mosta preko Bospora—Bosporski most i Most Fatih Sultan Mehmet, koji se također naziva Bosporski most II— povezuju grad, ali i kontinente. No, možete li zamisliti da u svega dvadesetak minuta prijeđete s jednog kontinenta na drugi podmorskim putem? Pod morem je, naime, iskopana željeznička linija.  Bio je to projekt koji je graditeljima bio izazov, a arheolozima je bacio posve novo svjetlo na nekadašnju luku koja se je ondje nalazila i desetine trgovačkih brodica koje su u jednoj nezapamćenoj proljetnoj oluji završile na dnu tjesnaca prije gotovo tisuću godina.

Ankara ga nije zasjenila

Turisti, to su oni koji će se zauvijek zaljubiti u Stambol i zasigurno mu se vratiti, češće posjećuju europski dio, možda zbog toga što je ondje koncentrirana četiri tisuće godina stara priča o gradu i narodu. No i azijska strana pulsira jednako zaraznim ritmom, ne zaostajući ni u čemu.

Turcima je trgovina svake vrste vrlo važna životna stavka, a europska strana je užurbano poslovno i trgovačko središte grada s bankama, trgovinama, ambasadama i središtima korporacija. Ondje je smješteno oko dvije trećine tog 20 milijunskog megapolisa. Istovremeno, čini se da je na azijskoj strani sve nekako mirnije, na tren čak i zaustavljeno u vremenu. Taj dio Istanbula, osim šarma nabacanih kućeraka i tržnica, planirano je izgrađen s desecima stambenih četvrti, avenijama, trgovinama luksuznom robom…

Istanbul, nekad Konstantinopol (po Konstantinu Velikom, rimskom caru koji ga je 330. godine po sebi nazvao), čak je šest stoljeća bio glavni grad carstava, dakle ne jednog, već više njih: Rimskog Carstva, Bizantskog Carstva, Latinskog Carstva i Osmanskog Carstva. Čak 120 careva i sultana dotaklo je tron u Istanbulu. Tek su ga Osmanlije 1453. pretvorile u islamski grad i sjedište posljednjeg kalifata. U modernoj Turskoj republici Ankara je 1923. godine postala glavni grad, ali sjaj Istanbula nije jenjao. Nimalo. Dapače, Istanbul je sinonim za Tursku.

Turski čaj ili turska kava?

Ispričati priču o gradu starom četiri tisuće godina u samo jednom članku je nemoguća misija. Čak i da cijelu godinu ondje ostanete, nećete sve vidjeti. Turisti najčešće obilaze Plavu džamiju, Aja Sofiju, Topkapi palaču i nekadašnji harem, Dolmabahce, zaplove Bosporom, obiđu tržnice  gdje ih začara zov šopinga na Bazaru, uprte kilograme čajeva i začina, omaste brk izvanrednom  gastronomskom ponudom, “predoziraju” se slatkišima, zadive se pa zaplešu s trbušnim plesačicama, u šoku su od pogleda na derviše koji se vrte poput zvrkova…

Naravno, tu je i vrijeme za – merak. Vrijeme za uživanje, upijanje tradicije, uživanje u tome da ste naprosto dio tog ogromnog pulsirajućeg megapolisa s čašom svježe kuhanog čaja u ruci i pogledom na Bospor.

Iako je Turska zemlja čaja, njega će vam poslužiti posve neobavezno, već na prvom  koraku. Bit će svjež, rumen i topao. Sve ostalo sramota je za onog koji ga kuha. Ponude li vam Turci čaj, to možete smatrati izrazom velikog gostoprimstva. Čaj je postao široko konzumirano piće u Turskoj tek u 20. stoljeću nakon što su ljudi ohrabrivani da kao alternativu kavi koriste čaj, koja je postala skupa za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata. Nakon gubitka jugoistočnih teritorija poslije pada Osmanlijskog Carstva, kava je postala skupa za uvoz. Pod urgiranjem osnivača republike, Ataturka, narod Turske okrenuo se čaju zbog dostupnosti domaćih resursa.

U priči o turskoj kavi, puno je više od okusa. Sve počinje jedne okrugle godine, 1555. U Istanbul stižu dva sirijska trgovca i donose neobična mirisna tamna zrnca. Otvorenost prema novom i istraživanju koja je krasila stanovnike megapolisa, ispisala je stranice povijesti turske kave.

Do 17. stoljeća kava je postala bitan dio razrađenih ceremonija otomanskog carstva. Sultanu su posebni dvorjani svečano posluživali kavu, a taj je ritual također igrao ulogu u bračnim običajima – žene u haremu bile su obučene da skuhaju savršeni napitak.

Potencijalni muževi prosuđivali bi buduću ženu po njezinim vještinama u kuhanju turske kave. Čak i danas, kada obitelj udvarača traži od roditelja njegove potencijalne supruge ruku, tursku kavu poslužuje buduća mladenka.

Tajna pripreme prave turske kave

Turska kava priprema se u “cezve”, nama poznatijoj “džezvi” od bakra. Za jednu šalicu turske kave pomiješajte jednu šalicu vode i dvije pune žličice kave. Budući da se šećer nikada ne dodaje nakon kuhanja kave, u “cezve” treba dodati šećer; dvije kocke za vrlo slatku, jednu za srednju slatkoću, a nijednu ako volite gorku.

Nakon što kava prokuha, Turci dižu cezve da se pjena podigne, a potom skidaju s topline. Tako, kažu, ima puno pjene ili kajmaka.

Tradicionalno, turska kava bez pjene je jednostavno neprihvatljiva. Posluživanje kave uz čašu vode i nešto slatko, po mogućnosti Turkish delight, također je dio rituala. Od 2013. UNESCO je uvrstio kuhanje kave na popis svjetske nematerijalne baštine.

Mogli bismo o Istanbulu govoriti satima i danima, no zasad je ovo dovoljno da u vama probudi želju za putovanjem, u grad u kojem je odrastao Orhan Pamuk i koji je u autobiografskoj knjizi “Uspomene i grad” napisao:

“Ako svoj grad vidim kao lijep i očaravajući, onda i moj život mora biti takav. A, “hüzün” (tuga) ne samo da paralizira stanovnike Istanbula, već im daje i poetsku dozvolu da budu paralizirani. Ljepotom.”