Epilepsija u zlatnim godinama: nedovoljno prepoznata, a česta bolest

Svakog drugog ponedjeljka u veljači obilježava se Svjetski dan epilepsije, a 14. veljače i Nacionalni dan oboljelih od epilepsije. To je prilika da se pobliže upoznamo s jednom od najčešćih neuroloških bolesti. Ovom prilikom skrećemo vam pažnju na čestu pojavu epilepsije kod osoba starije životne dobi te prenosimo informacije iz brošure grupe stručnih autora „Život s epilepsijom“. Brošuru, koja će vas detaljno upoznati s epilepsijom u svakoj životnoj dobi, možete pronaći i besplatno preuzeti na stranicama KBC Zagreb.

Epilepsija je vrlo česta i općenito nedovoljno prepoznata bolest u starijoj životnoj dobi. Osobe starije životne dobi imaju najveću incidenciju pojave novih slučajeva epilepsije – čak 30% novih slučajeva epilepsije dijagnosticira se u osoba starijih od 65 godina života. Navedeno se pripisuje produljenom životnom vijeku i pravovremenom postavljanju dijagnoze. Bitno je naglasiti da je stopa prevalencije osoba liječenih zbog epilepsije starijih od 70 godina gotovo dvostruko veća od one u djece.

Uzroci epilepsije u trećoj dobi

Najčešći uzroci epilepsije u starijoj dobi su cerebrovaskularne bolesti (moždani udari, moždana krvarenja te krvožilne malformacije) koje su odgovorne za 37% novih slučajeva epilepsije. Nešto su češće simptomatske epilepsije u moždanim krvarenjima. U poodmakloj fazi Alzheimerove bolesti česti su epileptički, uglavnom generalizirani napadaji, čija incidencija, prema nekim autorima, iznosi i do 20%. Tumori mozga manje su česti uzroci epileptičkih napadaja (10 do 15%).

Metabolički i toksični uzroci, kao i cerebralna hipoksija (smanjena opskrba mozga kisikom) koja nastaje uslijed sinkope (u podlozi koje su kardiovaskularni poremećaji, posebno poremećaji ritma rada srca – bradikardija, asistolija, ili infarkt miokarda), predstavljaju 10% svih uzroka epileptičkih napadaja u starijoj životnoj dobi. Metaboličke promjene nastaju uslijed hipoglikemije, zatajivanja jetre, bubrega, poremećaja funkcije štitne žlijezde te značajnijih elektrolitskih disbalansa. U potonjim slučajevima potrebno je posebno dozirati antiepileptičke lijekove, jer su ovdje slabije učinkoviti. Značajnije je liječenje samog osnovnog poremećaja.

Toksični uzroci povezani su s primjenom citostatske i imunosupresivne terapije, pretjeranim uzimanjem psihofarmaka, benzodiazepina, alkohola, i drugog. Alkoholizam, koji je danas sve veći problem i kod starije populacije, prisutan je prema nekim pokazateljima u više od 10% bolesnika starijih od 65 godina. Osim same ovisnosti o alkoholnim pićima, prestanak njegova uzimanja kao i sustezanje od benzodiazepina, barbiturata ili psihotropnih lijekova, čest je uzrok epileptičkih napadaja.

Drugi su uzroci epilepsija, poput infekcija i trauma glave, rjeđi u starijoj životnoj dobi (2,2%). U starijih bolesnika sa psihičkim poremećajima, poglavito anksiozno-depresivnim i disocijativnim poremećajima, djelomično zbog same bolesti, ali vjerojatnije zbog neadekvatnog odabira antidepresiva, također može doći do pojave epilepsije. U literaturi su objavljeni i rijetki slučajevi idiopatske generalizirane epilepsije s početkom nakon 60. godine života.

Specifičnosti liječenja epilepsije u trećoj dobi

Liječenje epilepsije u ovoj životnoj dobi ima svoje specifičnosti zbog:

• ostalih popratnih kroničnih bolesti,
• složene diferencijalne dijagnoze,
• posebnosti djelovanja uobičajenog antiepileptičkog liječenja, kao i
• interakcija antiepileptika s drugim primijenjenim lijekovima.

Liječenje općenito treba započeti s nižim dozama lijeka nego u mlađih odraslih osoba. Bitno je naglasiti da se dobar terapijski odgovor postiže uz niže doze antiepileptika u odnosu na mlađu dobnu skupinu.

Prije početka liječenja treba izmjeriti bubrežnu i jetrenu funkciju te koncentraciju proteina u plazmi. Koncentracije antiepileptičkih lijekova u krvi trebaju se pratiti u pravilnim intervalima, pogotovo u početku liječenja. U većine bolesnika treba nastojati provesti monoterapiju. Lijek izbora treba se postupno primjenjivati do postizanja terapijskog učinka.

Ako je kontrola napadaja nepotpuna uz najvišu dopuštenu dozu, treba promijeniti antiepileptik. Drugi se lijek primjenjuje postupno, a kada se postigne željena plazmatska razina lijeka, prvi se izostavlja kroz dva tjedna postupnim smanjivanjem doze. Zbog mogućnosti pojave epileptičkih napadaja, pa i epileptičkog statusa, izostavljanje lijeka ne treba biti naglo, a to posebno vrijedi za barbiturate.

Usprkos konsenzusu o monoterapiji, mnogi bolesnici trebaju i drugi antiepileptik. Neki bolesnici mogu imati koristi uz postupno smanjivanje doze jednog od antiepileptika i optimizaciju doze drugog lijeka. Bolesnike treba kontinuirano pratiti zbog eventualnih nuspojava, a posebnu pažnju treba obratiti na nespecifične nuspojave antiepileptičke terapije – padove, konfuzna stanja, smetnje koordinacije itd.

Koštane bolesti i epilepsija

Vrlo čestu teškoću u bolesnika starije životne dobi s epilepsijom predstavljaju koštane bolesti. Prema nekim podacima, oko 40% žena i oko 12% muškaraca starijih od 65 godina boluje od osteoporoze.

U žena s epilepsijom, osteopenija i osteoporoza značajno su učestalije bolesti u odnosu na zdravu populaciju, što se može ocijeniti smanjenjem gustoće minerala kostiju (engl. bone mineral density, BMD), napose glave bedrene kosti, rebara i kralješaka, a u manjoj je mjeri smanjen i denzitet cijelog skeleta. Posljedica je toga povećana incidencija prijeloma, napose dugih kostiju (kukova, ali i zdjelice).

Dugotrajna primjena antiepileptika dovodi do smanjenja BMD indeksa. Stoga je obavezan:

• izbor pravilnog antiepileptika u starijih bolesnika, a napose u bolesnica s epilepsijom (potreban je oprez prilikom primjene karbamazepina i difetoina),
• redovito praćenje – denzitometrija te
• supstitucijsko liječenje: profilaksa kalcijem (1000 mg/dan) uz dodatak D vitamina (500 IU/dan), bisfosfonati, hormonsko nadomjesno liječenje uz sve poznate mjere opreza te kalcitonin.

U kroničnom liječenju bolesnika starije životne dobi s epilepsijom optimalne su niske doze levetiracetama, okskarbazepina, valproata ili lamotrigina u monoterapiji, te pregabalina ili gabapentina kao dodatne terapije.

Brošuru „Život s epilepsijom“ preuzmite ovdje.