Dobrobit tjelesne aktivnosti ponovno potvrđena: trčanjem protiv depresije

Nedavno je u časopisu „Journal of Affective Disorders“ objavljena zanimljiva studija. Znanstvenici su uspoređivali učinak trčanja i liječenje antidepresivima kod osoba oboljelih od depresije i tjeskobe. Studija je pokazala kako trčanje ima gotovo jednak pozitivan učinak kao i antidepresivi. Naravno, ne treba odmah pogrešno razumjeti da je trčanje lijek protiv ozbiljnih poremećaja raspoloženja, već treba razumjeti dobrobit tjelesne aktivnosti kao pomoć u liječenju.

Što je pokazalo istraživanje?

Ispitanici su podijeljeni u dvije skupine – jedni su dobivali samo lijekove protiv depresije, a drugi su, pod kontrolom trenera, trčali u prirodi 45 minuta dva do tri puta tjedno, tijekom 16 tjedana. Terapijski učinak jedne i druge metode mjeren je s pomoću standardiziranog upitnika Svjetske zdravstvene organizacije: Kompozitni međunarodni dijagnostički intervju (kratica: CIDI).

Rezultat jedne i druge skupine, odnosno kontrola bolesti učinkom samo lijekova i učinkom samo trčanja, bio je podjednak. Nije bilo značajne prednosti uzimanja lijekova nad trčanjem. Razlike su značajne u djelu adherencije, koja podrazumijeva pridržavanje terapije. Grupa koja je uzimala samo lijekove imala je značajno bolju adherenciju u odnosu na one koji su samo trčali. Rezultat adherencije je bio očekivan jer je izuzetno teško postići da i zdrava osoba, a kamoli osoba s poremećajem raspoloženja, trči tri puta tjedno po 45 minuta.

Depresija i trčanje: najveći izazov

Depresija kao bolest jest karakterizirana spoznajnom, psihomotoričkom i općom disfunkcijom. Oboljeli zbog toga može imati slabu koncentraciju, brži i jači zamor, gubitak spolne želje te opće loše raspoloženje, gubitak motivacije i volje. Često je pridružena tjeskoba, kao i napadi panike. Stoga je volja za redovitim trčanjem koje traje 45 minuta jednostavno u suprotnosti sa suštinom poremećaja, odnosno sa samom bolešću te se ne može očekivati da će se neki bolesnik liječiti trčanjem.

Nadalje, mnogi bolesnici su u nekoj srednjoj dobi i trčanje im je prezahtjevno, često i kontraindicirano zbog nekih drugih bolesti.

Zašto je tjelesna aktivnost važna u liječenju depresije

Rezultat treba sagledati s druge strane, a to je dobrobit tjelesne aktivnosti. Skupina ispitanika koja je trčala imala je značajno bolji učinak na smanjenje tjelesne mase i obim struka te na smanjenje krvnog tlaka i srčanog ritma. Poznato je da neki antidepresivi kao svoju nuspojavu imaju upravo povećanje tjelesne mase.

Općenito, veća tjelesna masa, povišeni krvni tlak i povišene masnoće u krvi dovode do razvoja kardiovaskularnih bolesti, što pak kumulativno značajno povećava rizik za razvoj ozbiljnih kardiovaskularnih događaja kao što su srčani i moždani udar.

Pored toga, dokazano je i da se u depresiji u organizmu oslobađaju upalni čimbenici citokini i čimbenici koji povećavaju zgrušavanje krvi, pa je već i zbog same bolesti povećan rizik razvoja kardiovaskularnih bolesti. To bi značilo da osobe koje boluju od depresije imaju znatno veći rizik za razvoj ozbiljnih kardiovaskularnih događaja u odnosu na osobe koje ne boluju od depresije. Dakle, uspoređujući učinak antidepresiva i trčanja, studija je pokazala da je trčanje imalo značajno bolji učinak na cjelokupni zdravstveni status osobe.

Svakako je dobro vježbati

Kako su autori studije zaključili, ponovno se je pokazala nužnost uključivanja redovite tjelesne aktivnosti u liječenje duševnih bolesti. Bilo bi posve neodgovorno, pa i apsurdno oboljelima „propisivati“ trčanje kao terapiju, no redovita tjelesna aktivnost koja je intenzitetom prilagođena tjelesnim i zdravstvenim mogućnostima svake osobe, trebala bi biti dio redovite terapije poremećaja raspoloženja i drugih psihijatrijskih stanja.

Zajednički učinak lijekova i tjelesne aktivnosti pomaže boljoj kontroli bolesti, smanjenju štetnih učinaka antidepresiva u tjelesno neaktivnih osoba te onih koji već imaju pridružene kardiovaskularne bolesti ili metabolički sindrom.

Ovom studijom se i ponovno dokazalo kakav je izniman učinak redovite tjelesne aktivnosti na ljudsko zdravlje te kako je neophodno već djecu privikavati na tjelesnu aktivnost kako bi ona postala poželjna navika te se razvijala i nastavila u kasnijem životu s ciljem održavanja cjelokupnog zdravlja.