Bolest koja još uvijek postoji: zaušnjaci, odnosno mumps

Zaušnjaci (mumps, epidemijski parotitis) su akutna, virusna, zarazna bolest koja najprije zahvaća žlijezde slinovnice, no upalom mogu biti zahvaćeni i ostali organi i tkiva (središnji živčani sustav, testisi, gušterača itd.). Uobičajen klinički znak bolesti je bolan otok žlijezda slinovnica, uglavnom podušne žlijezde (lat. glandula parotis, parotida). Uzročnik bolesti je virus parotitisa iz porodice paramiksovirusa.

Simptomi zaušnjaka

Prvi simptomi bolesti pojavljuju se najčešće između 16. i 18. dana nakon izlaganja virusu, iako period inkubacije može potrajati i do četiri tjedna.

Najčešći od njih su:

• oteklina i bol u jednoj ili obje podušne žlijezde,
• visoka tjelesna temperatura (između 38 i 40℃),
• glavobolja, bol u ušima, bol prilikom žvakanja, gutanja i otvaranja usta,
• umor,
• bol u mišićima i zglobovima,
• slab apetit,
• povraćanje.

Kako se prenose zaušnjaci?

Izvor zaraze je bolestan čovjek kojeg nije uvijek lako identificirati jer 30 do 40% oboljelih preboli zaušnjake bez klinički jasnih znakova infekcije.

Bolest se prenosi kapljičnim putem (kašljanjem, kihanjem), odnosno izravnim dodirom s bolesnikom (preko kontaminiranih predmeta ili ruku), a virus prodire u organizam kroz sluznicu dišnog sustava. Bolesnikova slina sadržava virus čak sedam dana prije pojave otekline parotide i infektivna je još devet dana nakon njezine pojave. Virus se izlučuje i mokraćom te je, u manjoj mjeri, moguće širenje virusa i ovim putem od 6. dana prije do 15. dana nakon pojave bolesti.

Moguće komplikacije

Pojava komplikacije bolesti je moguća, potencijalno ozbiljna ali, na sreću, relativno rijetka.

Meningoencefalitis (upala mozga i moždanih ovojnica) najčešća je komplikacija zaušnjaka u dječjoj dobi. Javlja se u 65% oboljelih i u pravilu ima dobru prognozu, iako može završiti i s teškim posljedicama (retardacija, hidrocefalus, gluhoća i paralize), pa čak i smrtno (prosječna smrtnost je 1,4 %).

Česta komplikacija bolesti je orhitis (upala testisa) koja se može pojaviti u svim dobnim skupinama, počevši od treće godine života, ali najčešće se nađe u adolescenata i mladih odraslih ljudi (u 20 do 30% oboljelih) kod kojih može izazvati poremećaj plodnosti.

Pankreatitis (upala gušterače) je manje česta komplikacija zaušnjaka, a u rijetkim slučajevima mogu biti zahvaćeni i drugi organi (štitnjača, jajnici, bubrezi, srčani mišić i slušni živac).

Liječenje zaušnjaka

Kao i većina virusnih bolesti, zaušnjaci se liječe samo simptomatskim mjerama.

One uključuju mirovanje prema potrebama bolesnika, kontrolu tjelesne temperature, dijetu prema mogućnosti žvakanja, njegu i ispiranje usne šupljine i, po potrebi, upotrebu analgetika.

Kad su osim žlijezda slinovnica zahvaćeni i drugi dijelovi organizma ili se tijek bolesti pogoršava, potrebno je potražiti odgovarajuću liječničku pomoć.

Cijepljenje je izuzetno uspješno

Izuzetno uspješna prevencija bolesti provodi se kontroliranim cijepljenjem živim, oslabljenim (atenuiranim) virusom parotitisa.

U Hrvatskoj je cijepljenje obavezno od 1977. godine i provodi se tzv. miješanim cjepivom protiv ospica, rubeole i zaušnjaka. Cijepljenje se provodi nakon navršenih 12 mjeseci starosti djeteta (prva doza u načelu između 12. i 15. mjeseca), a docjepljenje između 6. i 7. godine života (najčešće pri upisu djeteta u školu).

Oko 97% cijepljene populacije zadržava stečenu imunost, a necijepljenu djecu indicirano je cijepiti i kasnije, posebice neimune dječake, s obzirom na znatno veću učestalost orhitisa u dječaka starijih od 11 godina.

Obolijevanje u svijetu i Hrvatskoj

U svijetu obolijeva oko 0,1% do 1% stanovništva koji nisu cijepljeni. Kod lošije procijepljenosti, ovisno o postotku, imamo i manje epidemije. Za kolektivni imunitet potrebna je procijepljenost od 95% i više. Neke nedavne epidemije u zemljama zapadne Europe (Nizozemska, Irska, Poljska, Španjolska i Portugal) isključivo su povezane sa skupinama obitelji ili škola u kojima se mimo svih stručnih preporuka i propisa, zbog anticijepnog opredjeljenja, ne provodi redovito cijepljenje.

U Hrvatskoj imamo dobru procijepljenost te se broj oboljelih od 2013. kreće oko 30 do 35 godišnje, a prije uvođenja cijepljenja obolijevalo je oko 8500 osoba godišnje. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji posljednjih godina imamo prosječno desetak oboljelih necijepljenih osoba. Godine 2005., zahvaljujući lošoj procijepljenosti, imali smo epidemiju od 87 oboljelih u Dubrovniku i bližoj okolici, a u cijeloj županiji još 24 oboljele osobe.