Antidepresivi, antipsihotici i anksiolitici: pojmovi koje moramo poznavati

Antipsihotici i antidepresivi pripadaju skupini lijekova s djelovanjem na živčani sustav. U ovoj širokoj skupini nalaze se lijekovi podijeljeni u više podskupina, namijenjeni različitim psihičkim poremećajima.

Često se javljaju nejasnoće i pitanja o razlici između antipsihotika i antidepresiva te najčešće upotrebljavanim – anksioliticima. Ovim se vrstama lijekova dio pacijenata neadekvatno liječi, najčešće zbog neznanja, i tako produžuju svoje ionako teško stanje. Zato je izuzetno važno kod psihičkih problema, od manjih, pa sve do teških oblika psihoza i depresije, obratiti se specijalistu psihijatru kako bi se postavila točna dijagnoza i odabrao odgovarajući lijek.

Anksiolitici

Pod laičkim nazivom „sredstvo za smirenje“ obično se misli na anksiolitik (obično neki od benzodiazepina), lijek koji djeluje trenutno, brzo smiruje i otklanja tegobe, a u većim dozama može uspavati.

U određenim situacijama, kada je to potrebno, može odlično pomoći, no neki su korisnici skloni čestom ili dugotrajnom uzimanju, što može brzo stvoriti ovisnost. Preporučuje se njihovo uzimanje do najviše dva mjeseca.

Antidepresivi

Antidepresivi su prvenstveno djelotvorni u otklanjanju depresije. Prije svega, treba znati kakva je to bolest depresija. To nije prolazno neraspoloženje zbog nečeg lošeg što nam se dogodilo ili tuga i zabrinutost zbog opravdanog razloga (npr. gubitak voljene osobe). Stresni događaji mogu biti povod za depresiju, a ponekad se možemo i bez jasnog razloga osjećati depresivno. No u pravu depresiju možemo posumnjati kada tuga, bezvoljnost, apatija, smanjena koncentracija, gubitak volje za životom i drugi osjećaji praćeni tjelesnim simptomima kao što su pojačan umor, poremećaj sna i apetita, potraju duže od dva tjedna. 

Biološka osnova za razvoj depresije je poremećaj ravnoteže prijenosnika živčanih impulsa, odnosno neuroprijenosnika (serotonina, noradrenalina i dopamina), kao i broj te osjetljivost receptora na koje neurotransmitori djeluju, tj. poremećaj u kemijsko-električnim procesima u mozgu koji reguliraju raspoloženje. Zato sve terapije protiv depresije teže tome da na neki način uravnoteže moždanu kemiju. Danas su nam na raspolaganju brojni antidepresivni lijekovi različitih mehanizama djelovanja.

Dio bolesnika (oko jedne trećine) ne reagira na prvi propisani antidepresiv, pa liječnik može povisiti dozu, promijeniti lijek ili prvom lijeku dodati drugi antidepresiv s drukčijim mehanizmom djelovanja. Teža depresija može se tretirati s dva ili više lijeka istodobno; kada liječnik u suradnji s pacijentom  pronađe prikladan lijek ili njihovu kombinaciju, kod najvećeg broja bolesnika doći će do ublažavanja  ili nestanka depresivnih simptoma.

Antidepresivi ne djeluju odmah – ovisno o pacijentu i težini poremećaja, potrebno je nekoliko tjedana da dovedu do poboljšanja. Važno je da se uzimaju redovito i ustrajno, uz potpuno pridržavanje liječničkih uputa. Bolesnika treba upozoriti da izostanak brzog terapijskog učinka ne znači da je lijek nedjelotvoran, nego da ga još nije uzimao dovoljno dugo. Nakon terapije u trajanju minimalno od četiri do šest tjedana u punoj terapijskoj dozi, antidepresivnu terapiju treba nastaviti još najmanje 12 mjeseci nakon povlačenja simptoma.

Kod bolesnika s ponavljajućim depresivnim epizodama, terapiju održavanja treba nastaviti, ponekad i doživotno. Antidepresivi, za razliku od nekih drugih skupina lijekova s djelovanjem na živčani sustav, ne izazivaju ovisnost. Potrebu za dugoročnim uzimanjem zahtijeva priroda bolesti, a ne ovisnost o lijeku!

Bolesnici koji koriste antidepresive nerijetko se žale na nuspojave lijekova te ponekad zbog toga svojevoljno odustaju od započete terapije, iako još nije nastupilo djelovanje lijeka. Nuspojave su, ovisno o vrsti antidepresiva, npr. suha usta, pospanost, glavobolja, zamagljen vid, opstipacija, kožne promjene, vrtoglavica, razdražljivost, gubitak ili povećanje teka, mučnina, smanjenje libida… Noviji lijekovi iz ove skupine znatno su sigurniji po pitanju nuspojava i svojoj učinkovitosti.

Antidepresivi se ponekad koriste i u drugim indikacijama; npr. primjena pojedinih antidepresiva u niskim dozama iskazuje anksiolitički učinak i preporučuje se kao alternativa benzodiazepinima. Nekim antidepresivima pripisuje se i analgetski učinak te se koriste u ublažavanju i otklanjanju nekih akutnih i kroničnih bolnih sindroma.

Antipsihotici

Antipsihotici se koriste za psihotične simptome (deluzije, halucinacije, paranoidne ili sumanute misli)  i poremećaje kao što su shizofrenija i bipolarni poremećaj.

Djelovanje antipsihotika temelji se na utjecaju na receptore dopamina i drugih neurotransmitera (kemijske tvari koje prenose živčane impulse do različitih neurona kao što su acetilkolin, noradrenalin i serotonin). Smanjujući njihovu razinu, u živčanom sustavu dolazi do smanjenja i kontrole simptoma mentalnih poremećaja. Antipsihotici ne mogu u potpunosti ukloniti simptome određenih poremećaja, nego ih samo ublažiti i kontrolirati tako da se pacijent osjeća stabilnije i može lakše nastaviti  s normalnim životom. 

Ova skupina lijekova se dijeli na prvu generaciju (stariji antipsihotici) i drugu generaciju (noviji antipsihotici). Obje vrste su korisne kod liječenja psihotičnih simptoma, ali se razlikuju u vrsti i težini nuspojava koje mogu uzrokovati.

Stariji antipsihotici su iz više kemijskih skupina (klorpromazin, flufenazin, haloperidol), djeluju na  sličan način, uzrokujući slične nuspojave (uključujući i neuromuskularne nuspojave). Neki mogu uzrokovati teže poremećaje kretanja od drugih, ali i pospanost, nesanicu, gubitak apetita, manjak energije i sl.

Noviji antipsihotici (iz druge generacije), tzv. atipični antipsihotici manje uzrokuju ekstrapiramidalne nuspojave (kao što su tremor i simptomi slični Parkinsonovoj bolesti) i diskinezije (abnormalne pokrete lica). Također imaju veću vjerojatnost za poboljšanje kognitivnih funkcija. Farmakološki su dosta različiti. Neki od njih strukturalno su slični klozapinu (olanzapin, kvetiapin ili zotepin), dok neki drugi, kao što su risperidon i sertindol, imaju različitu kemijsku strukturu.

Nuspojave koje uzrokuju pojedini antipsihotici različitog su profila, a često su i razlog stigmatizacije u društvu. Nerijetko se terapije zbog nuspojava prekidaju, pa kod bolesnika dolazi do pogoršanja psihoze i ponovne hospitalizacije.

Zaključno

Psihofarmakoterapija, pogotovo kod težih psihičkih oboljenja, podrazumijeva pomno odabranu racionalnu kombinaciju lijekova koji imaju sinergistički terapijski učinak te koji smanjuju intenzitet i broj teško podnošljivih nuspojava.

Na putu do bržeg poboljšanja i zadovoljavajuće remisije bolesti nužna je suradnja pacijenta s liječnikom i visok stupanj adherencije prema personaliziranoj terapiji, kako bi se bolest mogla kontrolirati, a bolesniku omogućilo da funkcionira u obiteljskom, poslovnom i društvenom okruženju.