Anksioznost: pretjerana briga koja nas paralizira

Anksioznost možemo opisati kao emocionalni i tjelesni odgovor na podražaje koji su percipirani kao opasni. Svi smo ponekad anksiozni, ali to ne znači da svi patimo od nekog oblika anksioznog poremećaja.

Simptomi generaliziranog anksioznog poremećaja

Naime, patološki oblik anksioznosti u formi generaliziranog anksioznog poremećaja javlja se kod 8% populacije (nešto češće kod žena u odnosu na muškarce), a možemo ga prepoznati po sljedećem:

• pretjerana ili kronična zabrinutost koja se javlja izvan objektivne opasnosti (primjerice, doma sam, na sigurnom, ali brinem o tome što bi mi se moglo dogoditi iako objektivne opasnosti oko mene nema),

• teškoće kontroliranja zabrinutosti koja se javlja svakodnevno, u širokom rasponu situacija (vezano uz različita polja života u svakodnevici, ali vezano i uz izazove budućnosti),
• nemir iznutra, osjećaj napetosti, uz prateće teškoće koje osobu onemogućavaju u obavljanju zadataka u svakodnevici (poput smetnji koncentracije, poremećaja spavanja, lakog umaranja).

Navedene smetnje su često praćene i tjelesnim promjenama poput:

• pojačanog znojenja,
• lupanja srca,
• probavnih smetnji,
• crvenjenja.

Pretjerana briga koju je teško otpustiti

Sve navedeno značajno smanjuje funkcioniranje osobe u svakodnevici te se osoba može osjećati „paralizirano” i manje sposobno izvršavati dnevne zadatke i obaveze uslijed čega je smanjenog zadovoljstva.

Iako osoba ima kritički uvid u svoju pretjeranu zabrinutost i shvaća kako ona nije dobra za njenu psihološku dobrobit, istovremeno ima aktivirana i pozitivna uvjerenja o brizi, uslijed kojih teško otpušta brige i karakterističan katastrofičan stil razmišljanja.

Naime, pretjerana zabrinutost za osobu može služiti kao oblik kontrole neizvjesnosti te postati sigurnosno ponašanje i stil suočavanja (na primjer: „ako brinem unaprijed, pripremit ću se na najcrniji scenarij pa će mi biti lakše nositi se s njim kada se dogodi”). Ovakav oblik razmišljanja naziva se katastrofizacija i predstavlja tipičnu kognitivnu distorziju koju čine osobe koje pate od generaliziranog anksioznog poremećaja.

Neizvjesnost i nepovjerenje u sebe

U podlozi ovog oblika smetnji najčešće se nalazi niska tolerancija neizvjesnosti i narušeno povjerenje u sigurnost te vlastite snaga suočavanja.

Osoba najčešće precjenjuje prijetnju, a podcjenjuje svoje snage, uslijed čega se većina obaveza iz svakodnevice ili nadolazećih izazova u budućnosti može doimati nesavladivima. To može dovesti do izbjegavajućeg stila suočavanja (primjerice iz uvjerenja da neće moći položiti ispit student odustaje od izlaska na ispit), a čime si zapravo osoba uskraćuje mogućnost da uopće stekne potrebne vještine i testira svoje pretpostavke. Time dodatno produbljuje uvjerenje kako je izazov nesavladiv (u navedenom primjeru, student si uskraćuje mogućnost da provjeri svoja znanja i dobije povratnu informaciju jesu li ona dostatna ili ih je potrebno nadopuniti i spremiti se za sljedeći ispitni rok).

Važnost strategija suočavanja

Stoga je u tretmanu važno raditi na promjeni i testiranju dubinskih uvjerenja o sebi (primjerice, da sam ja nesposoban) te o budućnosti i izazovima (primjerice, da su oni preteški i nesavladivi).

U konačnici, potrebno je korak po korak izlagati se i graditi nove, efikasnije strategije suočavanja koje će nam omogućiti lakše upravljanje našom svakodnevicom.